Propuštena prilika za ‘prijelomnu’ ploču

Od eksplozivne reanimacije solo-karijere Darka Rundeka, Sava je otplavila 12 punih godina i još nešto sitno. Četiri studijska albuma, okupljanje Cargo Orkestra i profiliranje njegove stabilne postave, proboj na inozemne ljestvice world-music orijentacije nakon albuma “Ruke”, otpočinjanje međunarodne distribucije preko njemačke etikete Piranha Records… impresivan je rezultat, dostojan samo najupornijih i kvalitetnih.

No, iako je sve navedeno zasigurno vrijedno zaokruženog pogleda unatrag, postoji još jedan – možda i važniji – razlog za zamjetan interes što ga je pobudila najava koncertne ploče: Rundek sa svojim bendom čitavo ovo vrijeme nije zabilježio potpun album uživo.

Iako će upućeniji štovatelji odmah posegnuti za vrlo dobrom pločom “Zagrebačka magla: Plava turneja live” iz 2004., valja reći kako niti ova snimka nije posve adekvatan pokazatelj živog izdanja Rundeka i Carga, sasvim unikatnoj atmosferi usprkos.

Iznimna svirka, naime, dokumentira multifacetirani happening ostvaren s brojnim prijateljima i suradnicima kroz sedam tematski različitih večeri u prosincu 2003. – projekt koji u životopisu Rundeka i Carga predstavlja istinski eksces, nikako ono što se događa kada Isabel, Đani, Dušan i ekipa sami stanu pred auditorij.

Imajući sve ovo na umu, “Live u Domu omladine” već je na prvi pogled ponešto iznenađujuće realiziran. Jednostruki disk i krajnje asketska popratna knjižica zauzeli su mjesto izdanju što je mirne duše moglo biti izvedeno kao dvostruki album s iscrpnim osvrtom na zavidan historijat Rundekova rada od 1991. naovamo – rada koji ga je, uostalom, i prometnuo u najvitalnijeg hrvatskog post-novovalnog autora.

Riječ je o priličnoj šteti, čak i većoj nego što se na prvi pogled čini. Svi Rundekovi albumi nakon “Apokalipsa”, naime, pate od iste boljke – nedorečenog preslikavanja ulične, kabaretsko-kaotične crte živih nastupa Carga u studijsko okruženje.

Preciznije kazano, Rundekov autorski imperativ potpunog i zaokruženog prožimanja rockerskih, autohtonih i kabaretskih glazbenih elemenata s pripovjedačko-vodviljsko-teatralnom komponentom se do sada pokazao prevelikim ‘kargom’ za strogo kontrolirane uvjete snimanja, zbog čega su neke vrlo potentne i dobro zamišljene skladbe ispadale tek pretenciozno (npr. “Slick Senorita” ili “Wanadoo” na posljednjoj ploči.

Stoga nije pretjerano reći kako je čitav Rundekov solistički opus upravo vapio za novim iščitavanjem, koje bi ga konačno razotkrilo u punom svjetlu.

“Live u Domu omladine” dobrim dijelom zorno demonstrira kako je najbolje moguće okruženje za ovakav pothvat upravo koncertna pozornica. Primjerice, “Mhm A-ha Oh Yeah Da-Da” – pjesma koja se na izvornom disku doima gotovo apatično, te se s mukom dobacuje do zlokobne apatridske mantre “Babilon is where we belong”, u živoj izvedbi posjeduje impresivnu silinu, čiji moćan, kotrljajući puls od prve sekunde stvara atmosferu žrvnja što globalno melje.

Puno raspjevanije i energičnije zvuči i “Put u sumrak“, ali i euforično-halucinantna “Slick Senorita” čije se citiranje “Kad si bila mala mare” kroz živu svirku nadaje znatno smislenijim nego u studijskoj verziji, gdje zvuči tek kao nostalgično-komercijalni privjesak.

Ovako uspješna transfuzija krvi novom materijalu nekoga bi možda i iznenadila, no činjenica da joj još veći zamah daje uvrštavanje Haustorovih favorita, s kojima je teže promašiti nego pogoditi, očekivana je koliko i jasna. Ipak, frenetičan odaziv raspaljene beogradske publike – pred kojom je i Haustor svojevremeno prolazio bolje negoli u Zagrebu – podiže “Sejmene” i “Šal od svile” bar još za centimetar iznad njihova ionako visoka dosega.

Pravo iznenađenje je, ipak, nova verzija “Uzalud pitaš“, kojoj je Rundek temeljno promijenio tekst, oduzevši mu dobrim dijelom dozu hitoidnosti i napravivši time skladbu koju se ponovo pozorno sluša.

Ostatak izbora pjesama, međutim, otvara sve glavne i značajne dubioze ovog albuma. Omaška je očita: svi Rundekovi solo-albumi osim posljednjeg ovdje su zastupljeni samo s jednom skladbom (!!). Da stvar bude gora, “U širokom svijetu” predstavlja “Ljubav se ne trži” kao očito podilaženje fanovima (premda je jasno da ta ploča ima barem 4-5 boljih brojeva – pri čemu bi, recimo, “Ay, Carmela” imala i konkretnu kritičku oštricu!), dok su “Ruke” iznenađujuće ostale kratkih rukava u neočekivano rastresenoj i konfuzno predugoj izvedbi “Makeda“, kojoj se jednostavno ne može dati prolazna ocjena obzirom na kvalitetu predloška.

Tome valja dodati i inzistiranje na nejakim skladbama posljednjeg albuma poput “Kola” ili “Zvuka oluje” koje se ni ondje nisu izborile za bogzna kakav status, pa nije jasno zašto ga onda imaju na disku iz Doma omladine. Pomalo uspavana otvarajuća pjesma također oduzima naboj svemu što će uslijediti, no to je ipak manji problem od posve šlampavog tretiranja starijih albuma.

Najveći žal stoga ostaje upravo nad polovičnim okusom što ga “Live u Domu omladine” ostavlja – teško je, naime, izbjeći osjećaj kako je riječ o ploči što je propustila šansu postati uistinu ‘prijelomnom’.

Promišljeniji, eklektičniji i reprezentativniji izbor materijala u ovakvoj bi (konačno adekvatnoj!) izvedbi zacijelo do kraja revitalizirao podcijenjena Rundekova solo-ostvarenja i otvorio mogućnost da se taj dio njegova autorstva sagleda iz bitno drukčijeg ugla – makar i ne bila riječ o dvostrukom disku.

Tako “Apokalipso” i dalje ostaje najboljim Rundekovim uratkom, a vrijeme će zacijelo u zapećak gurnuti i fascinantnu predanost publike, koja je ovaj koncert nosila rijetko viđenom radošću i oduševljenjem, za čistu desetku. Šteta, šteta…