Propalo osvećivanje prosjeku

Teško je nositi breme nasljednika heavy metal velikana, ali kada iza sebe imate Roadrunner Records barem se spektakularnost podrazumijeva. No, osim široke ciljane publike, u paketu dobivate i hrpetinu ‘hejtera’ koji samo čekaju anonimnim komentarima pišati po vašem albumu.

Ali, o tome smo pisali i prošli put, a budući da je i tada album “In Waves” stizao kao nekakav ‘spasitelj svijeta’, čini mi se da za Trivium ni sada neće biti puno lakše. Posebno nakon što je album marketinški izbombardiran najavama da ga je produciralo još jedno poznato ime sa scene – David Draiman iz Disturbeda. Zašto su se točno odlučili za takav potez, niti znam niti će mi ikada biti jasno.

Nakon šest albuma, više od 10 godina na sceni i dobre reputacije za frontmana Matt Heafya, čovjek bi prije očekivao da će on preuzeti još veću ulogu i sjesti u producentski stolac, nego još jednom tražiti spasiteljski impuls sa strane.

Iako ime Trivium garantira moćnu svirku, čvrsti miks i sve što treba jednom modernom metal bendu, mislim da je teško pobjeći od te producentske pozadine. Pjesme su redovito himničke, a vokali očekivano ponosni i velebni, baš kao i kod poznatog ćelavca. Posebno se to odnosi na Disturbedastu “To Believe“. Barem ako pričamo o otrcanim clean vokalima, jer one žestoke ionako odrađuje jedna od najčvršćih (podcijenjenih) karika benda – gitarist Corey Beaulieu.

S tehničke strane, album je ispoliran do posljednjeg detalja, pa su riffovi i uzvik “Go!!” na “Brave This Storm” obećavali odličan uvod u album (a pretpostavljam i uvod u buduće koncerte). No, onda su uslijedile pjesme identičnih pristupa i s puno više groovea no što je to potrebno jednom ovako potentnom heavy bendu. Zato opet “Villainy Thrives” djeluje bliže masnom Distrubedu nego Triviumovom periodu oko npr. “Shoguna“. Srećom, na “Incineration: The Broken World” su se dovoljno izguštali s gitarama – od solaža, preko ukrasa do riffova.

Uspone i padove albuma razbila je kompletna i kompleksna “At The End of This War“, a za kraj su probali umlatiti jednu epsku – “Wake (The End Is Nigh)“. Pretpostavljam da je cilj bio napraviti jednu baladno-thrashersku u stilu Machine Headove “Descend The Shades of Night”, ali koja nije uspjela pokazati sve što može. Baš kao ni cijeli Trivium.

“In Waves” je imao svojih trenutaka, pa je svejedno ispao nekako blijeda kolekcija novih pjesama. “Vengeance Falls” pokazuje da se ipak u dvije godine nije uspjela nakupiti kritična masa ideja. Ispalo je apsolutno neloše, ali ne i pretjerano zanimljivo.

Bit će to samo nastavak jedne sasvim pristojne karijere i jednog od najmoćnijih live bendova današnjice. Benda koji definitivno zna znanje za složiti nešto progresivno i zanimljivo, ali iz nekog razloga odlučuje stvari držati jednostavnima. Nadam se da će im taj pristup uskoro dosaditi. Po mogućnosti prije sljedećeg albuma!