Pronađen je izgubljeni raj

    1805

    Paradise Lost

    The Plague Within

    Datum izdanja: 01.06.2015.

    Izdavač: Century Media

    Žanr: Death Metal, Doom, Gothic

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. No Hope In Sight
    2. Terminal
    3. At Eternity of Lies
    4. Punishment Through Time
    5. Beneath Broken Earth
    6. Sacrifice the Flame
    7. Victim of the Past
    8. Flesh from Bone
    9. Cry Out
    10. Return to the Sun

    Dosta fanova koji i dalje plaču za “Icon” ili “Draconian Times” nisu se
    ni rodili kada su Paradise Lost započeli svoje putovanje.

    30 godina kasnije i nekako se može reći da su vlastitu krizu srednjih godina prošli i da sada jašu na onoj od vodećeg dvojca – gitarista i vokala. Pred kraj ’90-ih malo su se igrali Depeche Modeovog bratića albumom “Host” i eksperimentirali obrađivanjem The Smithsa, a danas su oplodili činjenice da su Mackintosh i Holmes zadnjih godina radili nešto sa strane – nešto brutalno.Mackintosh je svojim bendom Vallenfyre, brutalnim metalom odsvirao i opjevao gnjev radi očeve smrti, a Nick Holmes se prisjetio kako je to growlati preko death metala u supergrupi Bloodbath. Čini se da se obojici svidjelo, jer je Paradise Lost nakon 10 godina povratka u formu snimio jedan od svojih najžešćih i najbrutalnijih albuma – “The Plague Within“.Recimo da je jedan od polu-singlova (a vjerojatno i koncertna poslastica u budućnosti) “No Hope In Sight” pokazao najbolje od svega što su prošli – kombinacija “Icon” albuma i vremena kada su bili ritmični i grooverski s hitovima poput “Isolate”. Death vokal reži, a goth riff i štopanje je vratilo sjećanje na neponovljivi “Draconian Times”.

    You wish to dieeeeee!” urlik, je nešto najbolje što su mogli podariti singlu “Beneath Broken Earth” koja je toliko bolesno spora i doom da je teška i za sviranje! “At Eternity of Lies” kroz 6 minuta prolazi i kroz melodičnije pjevanje (čak i ženski back vokal), ali i kroz pokoji sporiji švedski riff, “Punishment Through Time” i imenom i težinom i dubinom podsjeća na Crowbar.

    Muziku podržava

    Ali ako je ta spora, onda je “Flesh From Bone” najbrži njihov izlet u zadnjih oho-ho godina, a “Cry Out” totalni Motorhead rock s death vokalom. “Return to the Sun” samo je dobri stari Paradise Lostovski povratak u depresivno zlo.

    I kad se to sve zbroji jasno je što se Paradise Lostu dogodilo – pomirili su se sa svime što ih okružuje, shvatili što predstavljaju na sceni, ali i dobro osjetili koliko im je ugodno micati se izvan tih rigidnih žanrovskih granica. Ovdje su podsjetili na svoje najbolje dane, ali se istovremeno odbili pomiriti s nekakvim defaultom koji se od njih očekuje.

    Dosta su se odmarali od svojih brutalnih sirovih početaka i prihvatili ih kao nešto na što trebaju biti ponosni, a ne bježati. Spojiti goth atmosferu, rock pristupačnost i himničke refrene sa svakojakim verzijama death i doom metala nije nešto čime se mogu pohvaliti mnogi.

    Paradise Lost već su dugo legende i čini se da će to zauvijek i ostati. A kako u svoje svjetske koncertne putešestvije ubaciti 14 albuma, a u isto vrijeme zadovoljiti i one koji su došli radi hitova – Bog bi ga znao, a mene baš jako zanima!

    Muziku podržava