Progresivni rock iz dubine duše

Spock’s Beard je ovim dvostrukim live albumom dokazao zašto ga mnogi smatraju ponajboljim progresivnim rock bendom novije generacije. Progresivni rock s neoclassical elementima, u njihovoj izvedbi zvuči toliko dobro, da bi ih bilo grijeh uspoređivati s bilo kojim bandom. Pa čak i s nekima iz šezdesetih i sedamdesetih godina, otkud, nesumnjivo je, vuku svoje korijene. Čemu u prilog ide i definicija njihove glazbe; moderni simfonijski progresivni rock sa influencama hard rocka.

Ono što me posebno oduševilo na ovom albumu je gotovo do savršenstva dotjerana tehnička izvedba, u kojoj je nemoguće naći i najmanju pogrešku. Bilo da je se secira po dijelovima, ili promatra kao cjelinu. Pogotovo se to odnosi na Ryjove klavijaturističko-synhersko-pianističke varijacije, pa na jednako dobre električne i akustične gitarske izvedbe Alana Morsea, s naglaskom na hard rock solaže, posebno izražene u baladama “I Wouldn’t Let It Go” i “She Is Everything“.

Isto tako, vrijedi reći da se bubnjar Nick D’ Virgilio sasvim dobro snašao u ulozi frontmana – vokala, nakon odlaska Neala Morsea 2002. godine, dok je njegovo mjesto za setom bubnjeva preuzeo session glazbenik Jimmy Keegan. Naravno da bi ova momčad bila nepotpuna bez bassiste Davea Merosa, čija se važna uloga najbolje prepoznaje u “Surfing Down Of Avalanche“. A kad sam već spomenuo Nickovo pjevanje, mislim da treba naglasiti kako mu posebno dobro leže emocijama napucane balade, kojih uz dvije navedene ima još nekoliko.

Ustvari, pjesmama baladnog i mid – tempo ritma u većem dijelu odiše ovaj album, i kao takav je vrlo pogodan za osjećajnije duše, kojima će jako dobro leći u svim životnim okolnostima, a naročito u periodima opuštanja. Premda ne treba zanemariti niti ozbiljnije naslove poput “At Then End Of The Day“, dok je melodiozno-harmonična pjesma “Climbing Up That Hill” najveći je kandidat za radijski hit širih razmjera.

Svaka čast istaknutim naslovima, ali mene se ipak najviše dojmila kompleksna, višeslojna “Of The Beauty Of It All“, u kojoj su sve pozitivne karakteristike stopljene u jednu cjelinu, i koja maksimalno plijeni svojom grandioznošću.

Što se pak tiče tehničkih podataka, najvažniji se mislim, odnosi na set listu. Naime, gotovo cijeli prvi disk pripada naslovima sa zadnjeg albuma “Octane” – osam od devet, dok su se na drugom disku našle po dvije pjesme s predzadnjeg albuma “Feel Euphoria”, dvije iz Neal ere, te jedna s “Octanea”. Takav je izbor pjesama logičan, obzirom da su snimane na “Octane Touru”, u proljeće ove godine, točnije u ožujku mjesecu, i to na tri koncerta; u njemačkim gradovima Ascaffenburgu i Karlsruheu, te u švicarskom Prattelnu.

Upravo taj podatak smatram najvećim propustom. Iz razloga jer pjesmama nedostaje kontinuiteta, obzirom da su na nekim mjestima dosta nespretno izmiksane, tako da se, recimo, nedostatak publike itekako osjeća, pa se na mahove stječe dojam kao da se radi o studijskom ostvarenju. A publika je ipak ta koja daje posebnu draž kako samom koncertu, tako i njegovoj snimci kasnije stavljenoj na disk(ove). Ovo već spada u kategoriju cjepidlačenja, no, što ne valja, ne valja. Zato se više treba koncentrirati na ono što valja. A to je sve ostalo.
Premda sam najavio da nešto tako neću napisati, ipak ne mogu odoljeti, a da ovaj live ne preporučim obožavateljima King Crimsona, ELP-a, Gentle Gianta, Yesa ili Marilliona.