Progresija Edguya nastavlja se u pravilnom smjeru

    2222

    Edguy

    Tinnitus Sanctus (Limited Edition)

    Datum izdanja: 14.11.2008.

    Izdavač: Nuclear Blast / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Ministry of Saints
    2. Sex Fire Religion
    3. ?The Pride of Creation
    4. Nine Lives
    5. ?WWake Up Dreaming Black
    6. ?Dragonfly
    7. ?Thorn Without a Rose
    8. ?9-2-9
    9. ?Speedhoven
    10. ?Dead or Rock
    11. ?Aren’t You a Little Pervert Too?
    1. Catch of the Century
    2. ?Sacrifice
    3. ?Babylon
    4. ?Lavatory Love Machine
    5. ?Tears of a Mandrake
    6. ?Vain Glory Opera
    7. ?Superheroes
    8. ?F’ing With Fire
    9. ?Avantasia
    10. ?King of Fools

    O povijesti Edguya i pravca u kojeg ga se najčešće ‘umeće’ bespotrebno je trošiti previše riječi, samim time jer se već godinama zna da je jedan od rijetkih bendova novije generacije koji je svojim konstantnim trudom i odstupanjem od klasičnih power metal elemenata, odnosno laganim zaokretom prema heavy metalu i hard rocku uspio isplivati iz prosječnosti i jednoličnosti.

    Za razliku od golemog broja sličnih, ne i više, bendova, koji su se krajem prošlog i početkom novoga milenija željeli probiti na scenu, te su power metal, po mojem mišljenju, učinili jednoličnim, dosadnim, skoro pa nakaznim, totalno ga iskvarili i do kraja ‘prostituirali’, Edguy je uspio dokazati da je moguće svakim novim albumom stvarati drukčiji, a opet prepoznatljiv sound.

    Na toj je progresivnoj liniji ostao i “Tinnitus Sanctus“, osmi studijski album, objavljen nakon, za mene pomalo razočaravajućeg “Rocked Ridea”, koji je ipak malo previše bio okrenut prema hard rocku.

    Što ne smatram lošom, već možda prenaglom promjenom, a i njegova ‘karikaturna’ pozadina nije mi baš odgovarala. Za razliku od prošlog, novo izdanje djelomični je povratak prema starijem Edguy opusu, iako je zamjetno da je ostao dobar dio hard rockersko metalne melodičnosti i oštrine.

    Muziku podržava

    Tako bi “Tinnitus Sanctus” možda najjednostavnije, bez kompliciranja, bilo opisati kao moderni power heavy metal-hard rock album. Dakle, svojevrsni spoj albuma “Vain Glory Opera”, “Mandrake” i “Hellfire Club” s “Rocket Ride”.

    Što ga svrstava u jedno od boljih izdanja ovih Nijemaca, koji su, nadam se, doveli do kraja formiranje sounda. Jer upravo je spomenutom mješavinom Edguy napravio korak naprijed u svojoj karijeri, a dodamo li tome i country, istina, bonus pjesmu “Aren’t You a Little Pervert Too?“, očito je da se poradilo i na dodatnoj širini i da kreacije ne nedostaje niti sada.

    A tu širinu obogaćuje bombastičniji, masivnij, izgrađeniji, epičniji sound, vrlo jaki, bolno glasni gitaristički dijelovi, a i Tobyevi vokali sve su uvjerljiviji i muškiji. Točnije, mislim da je kompletan instrumentalni, ne samo gitaristički dio, puno snažniji, homogeniji i čvršći nego ikada do sada.

    Ipak dojam da su gitare jače i zastupljenije, pogotovo u solodijelovima, ne napušta me niti u jednom momentu. Jednako kao i kontinuirana potpora klavijatura i ritam-sekcija, koje su također jako nabrijane u svih deset pjesma koliko ih ima ovaj album.

    Kada bih izdvajao naslove koji će se prometnuti u favorite izdanja, odnosno one koje najlakše zapinju za uho, trebao bi ih spomeuti dosta, što je još jedan znak da je ovo dobar album.

    Tako je to u prvom redu “Ministry of Saints“, tipična heavy rock pjesma srednjeg tempa s puno melodija i pamtljivim, radio friendly refrenima, ujedno i prvi singl. Sličan ritam ima i “Sex Fire Religion”, srednjebrza gitaristička skladba, koja bi mogla biti odlično prihvaćena za vrijeme live nastupa. Naravno, ako će je izvoditi.

    Još jedna srednjeritmična, ustvari više čak i baladna, “Dragonfly“, na određeni način povezuje ranijeg (pravog) Bon Jovia i Avantasiu, ali ima i jasne Edguyeve, naglašeno epske utjecaje, plus zarazne melodije, zborsko pjevanje, izvanredan gitaristički solo, te gotovo AC/DC-evski riff.

    Tu je još i powerska “Speedhoven“, skladba za starije fanove Edguya, s izvrsnim dodatkom Hammonda i zborskog pjevanja, te možda i ‘najedguyevska’, klasična power metal pjesma “The Pride of Creation“.

    Za ljubitelje prošlog albuma najprihvatljivija bi mogla biti balada “Thorn Without a Rose“, dok je “Dead or Rock” pravi, ‘prljavi’, podosta iznenađujući, brzi speed rock s novom odličnom solažom. S obzirom da ima nekih, spomenutih elementarnih promjena, treba reći da ih je Sasha Paeth u produkcijskom dijelu jako dobro sve njih posložio, pa mislim da je Eguy i u tom dijelu napravio progresiju.

    Osim izdanja s već spomenutom bonus-skladbom, ovaj je album dostupan i kao limited edition digipack s bonus CD-om, na kojem se nalazi snimka koncerta održanog u Los Angelesu tijekom “Rocked Ride Tour”.

    Baš je to ono pravo, ono što Edguy pokazuje u pravom svijetlu, kao odličan live-bend, kakav on ustvari i jeste.

    Šteta je samo što je na tom ‘dodatku’ produkcija malo ‘tanja’, no niti takva ne može umanjiti live-vrijednosti ovog, sve utjecajnijeg beda, koji je se s “Tinnitus Sanctus” ponovno dokazao. I pokazao da misli na sve svoje obožavatelje, jer bi s njim trebao okupiti i ljubitelje ranijih, heavy & powerskijih albuma, ali i pretposljednjeg, ipak nešto drukčijeg “Rocked Ridea”.

    Muziku podržava