Profinjeno, žestoko i sa stilom

Legendarni Deep Purple koji je žario i palio hard rock scenom još od 1968., nastupom u Montreuxu 2006. dokazao je da ne treba biti zaboravljen. Prvu postavu su činili pjevač Ian Gillan, gitarist Ritchie Blackmore, klavijaturist Jon Lord, basist Roger Glover i bubnjar Ian Paice.

Poput bendova Led Zeppelin i Black Sabbath, godinama su bili na vrhu komercijalnog rocka, dok se nisu raspali 1976. Između 1984. i 1994. grupa doživljava okupljanja i ponovna razilaženja.

Godine 1994. Blackmorea zamjenjuje Steve Morse, gitarist čiji interesi sežu od instrumentalnog rocka do fusiona. Od tog revivala pa do danas grupa neprestano djeluje. Godine 2002. odlazi Lord, a dolazi Don Airey, svestrani klavijaturist iza kojeg leže suradnje s Garyem Mooreom, te bendovima Black Sabbath, Jethro Tull i Colloseum II.

Dvojica novih članova u sastav su donijeli svježe ideje i svoja prijašnja iskustva pa se glazba koju su svirali do ovog koncerta promijenila.

Taj koncert iz Montreuxa prošle je godine objavljen na CD-u i DVD-u. Osim snimke nastupa DVD sadrži intervjue s glazbenicima te snimku koncerta iz Hard Rock Caffea u Londonu održanog ranije iste godine. Tamo je svirka opuštena, a atmosfera intimna, dok je koncert u Montreuxu spektakl, a publika euforična.

Na oba koncerta Paice svira žestoko i energično držeći glazbu na okupu, dok Morse bježi iz tema u improvizacije. Airey obogaćuje cjelokupni zvuk, a Gillan pjeva nekadašnjom silinom. Glover se cijelo vrijeme drži u pozadini, rutinski svirajući svoje uobičajene dionice.

Morse u solo skladbi “The Well-Dressed Guitar” pokazuje vještinu sviranja gitare, a u jednom trenutku čak citira i Hendrixa. Airey također ima solo-izvedbu, koja je ‘vrlo kreativno’ nazvana “Keybord Solo“. U njoj citira Mozarta svirajući temu pjesme “Rondo Alla Turk“, a zatim kroz svirku spaja razne stilove od boogie-woogia, preko countrya i bluesa pa do jazza, a nakon toga i dalje improvizira stvarajući glazbu koja podsjeća na Yesovce.

Njihova najpoznatija pjesma “Smoke on the Water“, koja govori o požaru što je davne 1971. prekinuo Zappin koncert, a nedugo zatim i uništio lokal u kojem je svirao, započinje klavijaturističkom dionicom što nije uobičajeno. Pjesma je bila prigodna za tu večer, jer je ona ujedno bila i zatvaranje jubilarnog 40. Montreux Festivala, a njen tekst govori o događaju koji se odigrao upravo u Montreuxu.

Kao dodatak između ostalih izvode i skladbu “Too Much Fun” u kojoj uz Gillana staje Claude Nobs, osnivač i organizator festivala, te obojica uzimaju usne harmonike i počinju svirati blues uz pratnju benda. Pjesma je skladana upravo za tu priliku, a govori o tome jesu li se svi prethodne noći dovoljno zabavili, napili, je li im bilo dovoljno jazza ili rock’n’rolla…

Na svako od postavljenih pitanja publika je jednoglasno odgovarala: “Noooo“. Upravo ta pjesma oslikava karijeru Deep Purplea, a i većine rock bendova; nikad dosta seksa, droge i rock’n’rolla.

Profinjeno, žestoko i sa stilom! Sve u svemu Purpleovci su pokazali da su još uvijek sposobni odsvirati dobar koncert, na kojem će okupiti puno publike koju njihovo ime i dalje privlači. Svim ljubiteljima benda ovaj DVD će dokazati da njihovi idoli još uvijek guraju dalje.

Deep Purple je ovim koncertom rekao: “Još nismo gotovi!“