Monster Magnet
Mastermind
Datum izdanja: 29.10.2010.
Izdavač: Napalm Records
Žanr: Stoner
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Značajan bend jednog od najmuzičkijih američkih gradova, New Jerseya, su i rockeri koji su tijekom svoje više od dvadeset godina duge karijere stigli do osmog albuma.
Odrastao na ostavštini Black Sabbatha, The Stoogesa, Hawkwinda i Deep Purplea, Monster Magnet je s godinama postao utjecajno ime ne samo stoner, nego i cjelovite rock scene, cijenjen gotovo kao Kyuss ili Electric Wizard.
Četiri godine nakon što se frontmen Dave Wyndorf slučajno predozirao tabletama za spavanje i skoro skončao ovozemaljsku priču, Monster Magnet se vratio svom provjerenom, rockerskijem zvuku, nakon vrlo teškog, mračnog, dijelom i atipičnog “4-Way Diablo” albuma iz 2007., nastalom kao refleksija na spomenuti događaj.
“Mastermind” definitivno nije neko remek-djelo, nije niti najbolji album benda, no može se reći da mješavinom psyhodeličnog i hard rocka, te heavy i doom metala vraća Monstere na njihov utabani put, kao i to da isporučuje možda i njihov najagresivniji sound do sada.
Produkcijski dio miks je retro i modernističkog izražavanja, s naglaskom na gitarističke izvedbe koje su vrlo glasne i super potentne, bez obzira što su uglavnom, ne i u pravilu i ne isključivo, nisko podešene. Riffovi su im vrlo snažni, bili oni izrazito spori, tromi, s totalno spuštenim tonovima, ili sounda s nešto čišćom, podignutijom razinom jasnoće, pa se brzo i lako uočava da je ovo gitaristički orijentiran album.
Veliki naglasak je i na Daveovom pjevanju iz kojeg se da naslutiti da se definitivno vratio u formu, a iznenađenje ili ne, basevi se jako dobro i razgovjetno čuju, i sve su samo ne popratna ritam sekcija, često preuzimajući glavnu riječ, a svoju snagu i razornost ‘testiraju’ i bubnjarske dionice.
Ritmično opredjeljenje pjesama u rasponu je od puževo puzećih, preko kornjačarsko gegajućih do konjsko kaskajućih, s tek povremenim galopom. Dakle, od slow do mid tempa, s puno ekstraktiranja buke na i u svim razinama. Također, treba reći da ima dosta melodija, ali i to da one nisu preduge, nisu dosadne, nisu monotone, pa je album, bez obzira što je atmosferski dosta psycho orijentiran, sasvim ugodno slušati.
Naravno, u okvirima ovakve glazbe, kojoj se ponekad zna predbacivati da je mlohava i troma, no to ovdje definitivno nije slučaj. Ovo je moćan rockerski album, bez obzira kreće li se sigurnim, laganim koracima ili dozvoljava raskošniju i raspojasaniju izražajnost.
Dvije najtvrđe, najsporije, najdepresivnije i najteže pjesme su “Hallucination Bomb“, s izrazito niskim gitarama, potpuno doomerskim ugođajem, čestim riffičnim dupliranjima, koja ponajviše nameće paraleliziranje s Black Sabbath, te doomy heavy rockerska “When The Planes Fall From The Sky“.
“The Titan Who Cried Like A Baby” izbacuje i nešto industrijaliziranog i spacey ugođaja u svojoj ritmičkoj sporosti, kroz ‘suho’ pjevanje, a s piano i klavijaturističkim angažmanima jasno naglašava depresivniju orijentaciju.
Nalik njoj je i “Time Machine“, pjesma s dosta akustika, a od rockerskijih pozornost svakako treba obratiti na “Gods And Punks” s odličnim solažama, pa na “100 Million Miles“, naslovom s odrješitim bas i drum uvodom, mini sampliranjem, te moćnim groove riffanjem i heavy soliranjem, ili ka alternativi, prema više vedrine okrenutoj “Ghost Story“, s lepršavijim gitarama i više melodija prvenstveno u vokalima, ali i u kompletnom konceptu.
Što govori da ovaj album doista nije jednoličan, nikako ne dosadan, a ponajmanje ne slabašan. Jest da ne odstupa puno od standardizirane stoner forme, no to mu nije niti svrha, a niti je bilo potrebno da se takvo ‘ponaša’.
Jer onda to ne bi bio album tog žanra, a niti album Monster Magneta. Ovako je ispao i jedno i drugo. I to u poprilično vjerodostojnoj varijanti.