Prisjetimo se vulgarnih vremena

Vječita suradnja nečije šake i nečijeg izdeformiranog lica mene će do kraja života podsjećati na samo jednu sliku. Na samo jedan album. A taj album upravo proživljava i slavi svoj 20. rođendan.

“Vulgarni prikaz snage” upravo je ono što je Pantera uspjela postići sa svojim ‘drugim’ albumom (nećemo opet o tome da tehnički nije drugi).

Kauboji su svoje izjahali, a “Vulgar Display of Power” utjelovio je live energiju ovog benda i zbilja doslovno – ušao u legendu. Ako ikoji album treba epitet ‘definirajući’, ‘utjecajni’ ili ‘najbolji u povijesti nečega’, onda je to upravo album koji cijela lepeza bendova i subžanrova nabraja u popisima svega na čemu su odrasli. A bome i ja!

Ok, svi znaju da se s tog albuma izrodila live poslastica “Fucking Hostile“, najobrađivanija pjesma od 2004. naovamo “Walk“, i nezaobilazna laganica “This Love“. Ali, svih 11 pjesama u sebi nose nešto posebno i vuku za sobom energiju koja nije splasnula desetljećima kasnije. Ni najmanje!

“Rise” Dimebaga diže u nebesa, dio “Hollow” postala je stalni nastavak na live izvedbu “Domination”, a “Regular People” svoj je riff posudila (ili poklonila) valjda stotinama groove metal bendova. Pored njih dogodilo se i nešto što je godinama čučalo u ladicama. Za “Piss” tvrde da je apsolutno jedina kompletna pjesma Pantere koja nije objavljena.

A kakva je? Budimo realni, Dimebag je božanstvo i da se samo glasno isprdio preko žica – nama bi bilo drago! Da su pjesmu još tada stavili kao 12. na album bilo bi sve sasvim u redu, ali da bih ju se usudio pretpostaviti nekoj od milijardu puta preslušanih “originala” – baš i ne.

I čisto usput rečeno – za “Piss” se priča da je iskorištena nešto kasnije kada su snimali “Use My Third Arm” s “Far Beyond Driven”. Ali, o tome ćemo za dvije godine…

I onda upravo onaj dio koji se krije kao najveća snaga ovog benda – koncerti. Osim što su na ovom albumu puno sirovije pristupili preslikavanju live okruženja, godinama nakon svega Dimebag je rekao: “Bilo je ponešto dupliranja, ali u biti sam htio dobiti live zvuk. Kada sviram solo nema ritam gitare iza toga, jer sam jedini gitarist u bendu. Nema smisla ušminkati gitare i onda album nazvati vulgarnim prikazom snage. Stvari sam htio ostaviti – vulgarnima!”

Kao dokaz svemu, trebalo je nadodati još jedan bonus disk. Naravno da su tu spotovi za tri singla, ali onaj zanimljiviji dio je koncert iz Italije – Monsters of Rock na kojem su svirali nekad popodne prije Maidena i Sabbatha. Najjači prikaz forme je “Rise”, čisto zato što nije baš najčešća stvar prikazivana s njihovih koncerata, a ono što veseli vjerojatno je najbolja forma Anselma ikad viđena.

Naravno, opet je morao bubnuti “Smoke weed” prije sola na “This Love”, ali to je mila majka za redovito uništavanje legendarne “Floods” koju je u kasnijim problematičnim godinama počastio sa “Smoke dope“.

Sama kvaliteta te snimke u 2012. godini i ne djeluje kao neko čudo, ali neki upravo takvu bezmasnu sirovinu vole čuti od Pantere s početka ’90-ih. Možda je i bolje da nisu nekim modernim čudom tehnologije ušminkali tu snimku i od nje napravili umjetnu tvorevinu u rangu Dimebagovog holograma na nekoj imaginarnoj povratničkoj turneji.

Taj bonus materijal možda je i mrvicu ispod razine koju sam očekivao i koju ovakav album zaslužuje na svojem reizdanju, ali da je bilo i mnogo lošijih i nepotrebnijih reizdanja – svakako. Ovaj album ga barem opako zaslužuje! Do “Far Beyond Driven”, vidimo se…