Prisjetimo se naših nu-metal vremena

Još jedan proizvod tipičnih nu-metal vremena pred kraj ’90-ih bio je i Roadrunnerov Ill Nino. Ritmični metalci pomiješali su zvukove i instrumente iz svojih pradomovina pa su postali jedini latino-metal bend. Možda su samo prvim albumom “Revolution/Revolucion” uspjeli nekoga zainteresirati, a kasnije je padom cijelog pokreta, Ill Nino pao još više.

Ja sam također član generacije koja je najviše bila pod utjecajem nu-metal ili new breeda (čega god), a čak i nama, koji smo nabavljali sve, Ill Nino nije djelovao kao nešto dugotrajnije. Činjenica da su sada izdali svoj četvrti album malo ih podiže iznad ostatka scene koja se većinom već debelo povukla, i uz P.O.D. ostaju jedini uporni groove metalci koji su još uvijek hrabri u svoju glazbu unositi toliko komercijalnog i melodičnog prizvuka.

“Conffesion” je bio najkomercijalniji, “One Nation Underground” vjerojatno najlošiji pokušaj da se dostigne uspjeh prvijenca, a ova “Enigma” malo ih je vratila u formu i pokazala da znaju složiti pokoju slušljivu stvar, ali i odsvirati najljigavije i najprimitivnije riffove modernog metala. U svakom slučaju, svi elementi su tu, i latino i žestoki.

Album su možda i prebombastično najavljivali (i onda ga sto puta odgađali), a prvi album kod novog izdavača uvijek izazove najave tipa ‘ovo će nam biti uvjerljivo najbolji i najžešći album s najviše latino utjecaja’.

I njihovi bivši kolege s Roadrunnera – Chimaira, istu su stvar napravili, ali su više-manje i uspjeli ispuniti visoke ciljeve. Ill Nino je složio očekivani album, ali je mrvicu spor i s previše romantičnih ‘njonjavih’ dijelova.

Tek “Finger Painting” i “Compulsion of Virus and Fever” tjeraju da se malo zamahne glavom i da se nesvjesno zapamte refreni i melodije laganijih latino bridgeva. Prvi singl “Aliby of Tyrants” sklopio je sve poželjno od njih, ali samo da ispuni ulogu mid-tempo hita s Christianovim zastarjelim pjevanjem. Slično se dogodilo i sa solidnim “Guerilla Carnival” ili “Formal Obsession“.

Onda dolazimo do čistih latino akustičnih stvari. Koliko god to bilo ono po čemu ćemo pamtiti ovaj bend u moru nu-metalaca, cik-cak skakanje iz španjolskog u engleski i natrag unutar iste kitice zbilja ubija pjesmu (“March Against Me“), a totalno lagana “Me Gusta La Soledad” je toliko MTV i toliko komercijalna da bi je zbilja (ali zbilja!) čovjek mogao očekivati na španjolskom albumu Christine Aguilere ili Mariah Carey.

Ista stvar je i s “Estoy Perdido” koju izvlači sramežljivo distorzirani refren i odličan latino bridge sa solom na gitari.

Ali kad je na red došla zadnja “De Sangre Hermosa” postalo mi je jasno da imaju melodije u malom prstu, da bi na plaži uz vatru zapalili i najskeptičniju curu željnu latino-lovera, ali i da nešto toliko plitko, melodično i komercijalno više ne želimo u ovim vremenima. Ovakva stvar na kraju albuma, ubija želju da se ponovno stisne play.

Njihovim tipičnim nu-metal pjesmama (ostatak pjesama s albuma) uspjeli su osvjetlati obraz koji su ljudi gađali blatom zadnjih par godina, jer su snimili album koji bi, da je izdan u vrijeme prvoga, bio vjerojatno i bolji. Ovako, ostaje samo da bude njegov nesretni nasljednik, ali bez bombastičnih stvari kao “What Comes Around”. Koliko god bio zabavan i jednostavan.

Jednostavno, lajajuće pjevanje i onda pop refren u ovakvoj glazbi već je davno osuđeno na propast, a to je ono što se trenutno događa i prebukiranom metalcoreu.

Ill Nino je ovako ponudio još nekoliko minuta za metal razbibrigu i sreću za svoje fanove (bit će zadovoljni), ali baš kako je i komentator Željko Vela jednom rekao – ‘sve je to šamaranje mrtvog magarca’.