Previše srca, premalo fokusa

Njujorška dama školovanog glasa se na albumu “The Heart of the Matter” približava granicama jazza i popa, opere i easy listeninga.

Tome govori u prilog odabrani materijal s potpisom Lennona, McCartneya,
Carmichaela i Randya Newmana (između ostalih), nego i upečatljive
snimke “Depende De Nos” te “Sing“.

U prvom je planu Monheitin zvonki i raskošan glas, kojim gimnasticira poput Nadie Comaneci i Filipa Udea zajedno, a prate je dominantno klavir, gitara i (diskretno) gudači te flaute. Instrumentalne solaže su svedene na minimum, a njen Glas (veliko slovo iz poštovanja) joj ide u potrebnim i nepotrebnim rukavcima, pogotovo na obradama The Beatlesa “Golden Slumbers/The Long and Winding Road“. Iako je potonju prilagodila onako kako bi to volio čuti Paul McCartney (dakle, bez pompoznih orkestracija, u tihom i prigođenom instrumentalnom kontekstu), nepotrebno glasovno vrludanje nije donijelo adekvatan emocionalni dojam, štoviše, postaje čak iritantno.

Može se zaključiti da bi za Monheit bilo najbolje kad bi udružila svoje snage s Rufusom Wainwrightom, koji se također voli kretati na četvrtomeđi jazza, popa, opere i soula.

Balansirana lepršavost i pristupačnost krase prvu polovicu albuma: “Until It’s Time For You to Go” i “Depende De Nos” fino postavljaju scenu za vrlo dobar easy-listening album koji u sredini skrene u vode demonstracije sile u smislu ‘kako sve Jane može otpjevati i kako može razvaliti glasom’. Bolji smisao za mjeru je ostvarila u Newmanovoj “When She Loved Me“. Na kraju Monheit ispada poput pokojne Mije Oremović: najbolja je kad se igra s materijalom i dozira svoje najjače oružje, a ne kad ga preuzima s (prevelikim) patosom.

“The Heart of the Matter” je stoga na momente težak i predugačak album, definitivno nije za svakoga, ali ima svoje adute.