Previše razuma na mjestu srca

Nakon što su napunili pluća (volim to poigravanje s nazivom njihovog prvog albuma) Florence and the Machine napravili su ceremoniju objave i drugog albuma “Cermonials” (divno, mogu se poigravati i s nazivom drugog albuma).

Album je objavljen na Noć vještica, a ne 7. studenog kako je prvotno najavljivano, što možemo shvatiti kao promućurniji marketinški trik koji više paše tom velu mističnosti koji oko sebe želi splesti frontmenica Florence spominjući privlačnost koju joj imaju vještice, demoni, egzorcizam i ostalo.

Novi album je solidan i totalno u skladu s očekivanjima sljedbenika prvijenca, što ne iznenađuje, jer čemu ne pokušati ustrajati u onome što je bilo uspješno i pogođeno već na prvom albumu. Jedino na čemu se ne ustraje i što čini razliku od prvog sveprisutno je naglašavanje te nove okosnice koju novi album ima, a to je proširenje njihovog glazbeno-žanrovskog djelovanja i na barokni pop.

Prvi singl “Shake It Out” je stadionski, ima tu moć za mase i vjerojatno će svoju puninu dobivati baš na takvom mjestu. Baš kao i pjesma “What the Water Gave Me” koja ga na albumu prati. Mogućnost podizanja mase koje te pjesme imaju ne može se poreći, to je ta formula za malu religiju u glazbi, ali da nema ove trenutne ‘zaluđenosti’ svjetine koja želi da njome vlada baš takav izričaj, mislim da dalji domet od dobre iskorištenosti tih pjesama ne bi bio ništa doli odabir istih za natjecanje u ritmici srednjih škola.

“Never Let Me Go“, “Breaking Down” i “Lover to Lover” bijelo su obojane pjesme, one pokrivaju taj sanjarski dio albuma, dok je “No Light, No Light” pjesma za prijelomni trenutak nakon kojeg s pjesmom “Seven Devils” zalaze u taj svoj X-files crnji izričaj koristeći stihove kao “seven devils all around you… and now all your love will be exorcised” i zadržavaju ga manje-više do kraja.

Album je skupio podosta lovorika, hvaljen je od kritike, pronađeni su u njemu tragovi svih onih koje Florence navodi od početka kao svoje uzore, njen vokal i dalje je odlično postojan i divno se taj bend razvija, pred njima je, vidi se, karijera, pa ispričajte me što ne dijelim oduševljenje sa svim tim jer nekako se ne mogu oteti dojmu samo još jednog u nizu fino upakiranih proizvoda, koji mi taj album u konačnici čini. Narod, onaj moj, koji ja znam, koji glazbu osjeća drugačije, rekao bi ‘nema tu onog nečeg…’.

Zbilja je tako, sve je u tom projektu na svom mjestu, sve je dobro pogođeno i ugođeno, ali na kraju samo dobro prilagođeno onome što bi trebao biti dobar nastavak, ali nije. Trebalo je u te silne simbole za valute kojima streme dodati i koje srce, pogotovo sad kad kao i virtualna nacija znamo simbol i za to, pardon dva simbola, manje od i tricu. Ali dobro, nikad ni nije bio lak posao nastaviti iznenađujući i veliki uspjeh samog početka, rijetki su to uspjeli u cijeloj glazbenoj povijesti, pa čemu im stavljati toliki teret, zadovoljimo se samo hitovima kojih će ovdje, priznajem, biti.

Tekst: Maja Biloglav