Previše monotonog tehniciranja i neartikuliranog izderavanja

Drugi studijski album ovog australskog benda donio je pregršt svega, a najmanje dobrog i ugodnog doživljaja, kako pojedinih naslova, tako općenito i opusa kompletnog izdanja.

Album je prepun neartikuliranog i nekontroliranog guturalnog pjevanja s kombinacijom growla, screama i sitnih clean dionica, triggeriranog bubnjanja kao i blastbeateva, te poprilično jednoličnih gitarskih tehnikalija koje su protkane nu-metal riffovima i ponavljajućim proklizavajućim solažama.Na albumu se nalazi deset pjesama koje se međusobno baš puno i ne razlikuju, osim po uvodnim dijelovima i brzini (“Vile Creations“), skoro ni po čemu ne odudaraju jedna od druge i u najvećem su dijelu neinventivne i dosta šablonizirane. Osim zadnje “Doomed From Birth“, koja je malo melodičnija i po tome se ističe, kao i po izraženijoj atmosferičnosti, što dijelom karakterizira i “Reign of Darkness“.

Također, u pjesmama “Shadow of Eternal Sin” i “Immolation” nailazimo na gitarske solaže koje ih donekle oplemenjuju, jer većina ostalog skoro je potpuno identična. Gutural, blast, blast, gutural… Turpijanje do bola, bez imalo osjećaja, bez svježine, bilo čega smislenog i razumnog i zbog toga kako album odmiče, želja da ga se prekine i pošalje u recycle bin sve je snažnija.

Jedino što je uistinu vrijedno pažnje i spomena, uz jak, mračan atmosferski naboj, jest art cover, koji je uistinu moćan. Da je album bar 20 posto od slike bilo bi lijepo! Ovo je uradak samo za die hard fanove benda, a zbog neinventivnosti, ‘potrošenosti’ i ponavljanja, mogli bi ga otpisati i mnogi fanovi deathcorea.