Previše babica…

Projekt “Here Lies Love” je zbirka tematski povezanih pjesama o supruzi filipinskog predsjednika Imeldi Marcos koje prati njeno odrastanje pod patronatom Estrelle Cumpas pa sve do njenog i muževljevog odlaska u SAD 1986. nakon što su izgubili vlast.

“Here Lies Love” je dvostruki album o Imeldi Marcos koja je bila poznata i po ekstravaganciji, lijepom pjevanju, uspješnom sudjelovanju na izborima za miss, i ogromnim šoping turama. Imelda i muž joj Ferdinand su živjeli životom kakvim bi im HDZ-ovci mogli samo zavidjeti, gomila novaca zamračena i prebačena na čudne račune i potrošena, doduše, ne na farbanje tunela, nego na Imeldinih 2700 cipela. Doduše, radi očuvanja vlasti Marcos je znao zavesti i vojni udar, no tako je to kad u Filipinima pravo glasa nemaju dijaspora i mrtvi, kao što je to u Hrvatskoj.

Ovo nije prvi projekt preko kojeg vidimo Davida Byrnea da surađuje s elektroničarem: već prije je surađivao s Brianom Enom (u više navrata), a ovaj put mu je suradnik Fatboy Slim. Još jedna Byrneova strast je opera: i taj je teritorij posjećivao prije, kao što je to slučaj i s latino prizvucima.

Produkcija je baš onakva kakva se očekuje: camp, nakićena, i da prostite, metroseksualna i pederasta, što će reći da bi gay parade ovako nešto mogle koristiti kao svoj soundtrack. I Byrne i Fatboy Slim imaju mnogo plesnog u sebi, što se zbraja i dovodi nas do nemogućeg idioma kojeg bi najlakše bilo krstiti kao disco-opera. Svaka je pjesma plesna, bogata zvukom, poziva na ples, odnosno, hrvatskim jezikom rečeno, ima groove. Fatboy Slim nije vesla sisao zadnjih 20 godina i zvuk je skockan ‘kak se šika’ i to je najjača strana ovog albuma.

Imeldin život je na ovom albumu opisan na način kako bi samo spin doktori mogli: 22 dopadljive pjesme nude mnogo toga, a ključna je riječ ljubav, koliko god perverzna bila. Imeldin karakter tumače ponajbolja grla ženske popularne glazbe: redom Tori Amos, Nellie McKay, Katie Pierson, Natalie Merchant, Florence Welch, Alison Moorer, Martha Wainwright, Roisin Murphy.

Od svih, iznad prosjeka albuma se uzdiže Cindy Lauper u “Eleven Days“, a muške snage, David Byrne i Steve Earle su posao obavili dobro: prvi korektno, a drugi izvrsno – šteta što Earle u ulozi predsjednika Marcosa nije dobio više prostora da se razmaše.

Iako se pjesmama nema što prigovoriti, album zvuči preglomazno, previše pjesama izgleda kao novi početak koji ne dobiva kvalitetnu razradu u daljem kontekstu. Konkretno, dramaturgija je slaba točka i jači bi dojam ostavljao album od sat vremena ili čak manje.

Poznavajući nemirni duh i Fatboy Slima i Davida Byrnea, njihovi idući projekti bi mogli ponuditi svašta: ipak se nadam da nakon ovog neće ići nekoliko koraka dalje i da im idući album neće imati ime “Nobody Mustn’t Beat You” (u prijevodu: ‘Nitko ne sme da vas bije’) i da se neće raditi o Mirjani Marković i njenom mužu.