Preporuka: slušajte drugu polovicu albuma “Strut”

U novi milenij, Lenny Kravitz je krenuo vrlo tromo i lijeno s pregrštom slabašnih albuma koji su tek djelomično pokazivali o kakvom se glazbeniku radi. Album “Black and White America” iz 2011. to je itekako promijenio.

Vidi se da su smjernice novog albuma gotovo jednake kao i na njegovom prethodniku, da se potpuno odmakao od slizanih fora kojima je pokušavao potkrasti samog sebe u nedogled, a koristio ih je duže vremena. Ovako, čak i nakon četvrt stoljeća karijere zvuči svježe i dobro, gotovo u rangu onog što je pokazivao na svom početku.

Osnova albuma je i dalje retro rock uz dodatke funka i soula, rekao bih gotovo tipičan pop-rock album ’80-ih, ali u odnosu na “Black and White America” osjeti se kao da je rađen s pola snage, bez neke potrebne energije/kemije koja bi pjesme uzdigla na nešto viši nivo jer ovako album zvuči kao ciljani niz polubalada koje su namijenjene da se nekom svide, a nitko ih ne želi pogurati u tom smjeru.Ako pomnije pregledamo prepoznatljive elemente kojima nas Lenny zabavlja već godinama, možemo reći da se osjeća djelomičan umor u njegovom glasu jer nema tu nekih pretjeranih vokalnih akrobacija na kakve smo naviknuti, dok se njegova fascinacija Hendrixom u gotovo pop maniri nije previše odmakla od standarda iz najranijih dana. Sve u svemu, po tom pitanju je prosječan, kao cijeli novi album.

Na početku albuma su stavljeni singlovi “Sex” i “The Chamber” koji ujedno i najbolje dočaravaju ono što se može očekivati kroz cijeli album jer pretjeranih varijacija na ovu temu i nema, pa je prava divota čuti odmake od standardnog štiva poput “She’s A Beast” koja je akustična country rock balada kakve su nam Bon Jovi bezuspješno pokušavali prodati zadnjih desetak godina.

Upravo s tom pjesmom, kao da se album okrene naopačke jer nakon nje dobivamo pravi rock’n’roll vrtuljak na kakvog smo zapravo i navikli od Lennya. “I’m A Believer” je pjesma slična najavnim singlovima s prošlih albuma (neka mješavina “Dig In”, “Where Are We Runnin’?” i “Stand”), “Happy Birthday” spada među simpatičnije skladbe albuma (vjerojatno će biti među popularnijima za čestitavanje rođendana), a sve završava soulom u “Ooh Baby Baby“.

Čovjek se za jubilarni 50. rođendan počastio novim albumom i taman kad smo očekivali da će nastaviti tamo gdje je stao s “It Is Time for a Love Revolution”, Lenny se malo razbudio pred kraj albuma i na kraju svijetu ponudio sasvim solidno ostvarenje kojim pokazuje da dostojno stari, ali i da je daleko od svojih najkreativnijih dana.

Dok je na prethodniku više riskirao, igrao na kartu koju nitko baš i nije očekivao, tako se na “Strutu” vratio u sigurne vode bez pretjerane želje za uplivom u neke eksperimentalnije vode ili teme. Šteta, jer je prošli put pokazao mnogo, a ovaj put tek ‘nešto’ što će biti dovoljno da se napravi nova turneja na kojoj će ponovno pokazati svoj zabavljački talent.

“Strut” nije loš album, ali vas ujedno neće niti razdrmati kao neki raniji album, “Strut” je solidno ostvarenje zabavljača koji je mnoge stvari stavio u ‘ler’ ili se jednostavno kreativno potrošio što se nikako ne osjeća u live nastupima. Možda je najbolje pustiti ga da samo svira…