Fleet Foxes: Prelaženje punog kruga

    506

    Fleet Foxes

    Crack-Up

    Datum izdanja: 16.06.2017.

    Izdavač: Warner

    Žanr: Folk-Rock, indie folk

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. I Am All That I Need / Arroyo Seco / Thumbprint Scar
    2. Cassius
    3. Naiads, Cassadies
    4. Kept Woman
    5. Third of May / Ōdaigahara
    6. If You Need to, Keep Time on Me
    7. Mearcstapa
    8. On Another Ocean (January / June)
    9. Fool’s Errand
    10. I Should See Memphis
    11. Crack-Up

    Pjevaču i glavnom autoru grupe Fleet Foxes Robinu Pecknoldu trebalo je šest godina da napiše i oblikuje materijal za treći album “Crack-Up“.

    Put koji je prešao da bi to ostvario bio je začuđujuće dug. S vremena na vrijeme čitao sam vijesti kako je upisao fakultet u New Yorku, zatim kako je otišao s fakulteta, pa onda kako je svirao u Gene Clark No Other Bandu (Gene Clark je itekako vrijedan slušanja, kao i njegov ponajbolji album “No Other”), i to skupa s članovima grupa Beach House, Fairport Convention i The Walkmen, da bi krajem prošle godine stigla vijest da Fleet Foxesi snimaju svoj povratnički album.

    Muziku podržava

    “Crack-Up” se stilski nije puno odmakao od teritorija koji je osvojen s njihova prva dva albuma, no pjesme postaju kompleksnije, briše se granica između okvira refren/strofa/prijelaz i pjesme postaju suite. To ne dovodi u pitanje jasnoću Pecknoldovog autorskog izraza i umjetničku dubinu, jer se ni na jednom mjestu ne osjeća da se čovjek zapetljao u moru navještaja i višesmislenih pravaca.

    Gledamo li popis izvođača na albumu, i tko je što svirao, kod Pecknolda je popis najdulji i ispada da je glavninu posla obavio Robin glavom i bradom kao pjevač i svirač, i da se bend uključio tek u narednoj stvaralačkoj fazi. Također, preslušavanjem albuma stekao sam dojam da su pjesme nastajale dugo, da je proces nastajanja bio štreberski, da je bilo mnogo odbačenih snimaka i da je trebalo vremena da sve to sazrije i da bih do tog zaključka došao čak i da ne znam činjenicu da je grupi trebalo šest godina za treći album.

    Senzibilitet Fleet Foxesa je isti kao što je bio i prije šest godina, samo sada zvuče dublje, zaokruženije, s jačom emotivnijom porukom. Pecknold je i dalje senzibilan dječak, samo danas artikuliranije iznosi svoje strahove. Ono što su na “Helplessness Blues” pokušavali (i uspjeli) doseći s “The Shrine/An Argument”, sada dosižu u gotovo svakoj pjesmi – američka folklorna muzika se kao svjetlo uspješno spaja s disonantnim akcentima koji su sjena, a tu je još i dimenzija tiho-glasno-tiho, pri čemu ne mislim na estetiku Pixiesa, nego na jedva čujne vokalno-instrumentalne dionice u pozadini koje su kontrapunkt onima u prvom planu.

    Duhovi The Beach Boysa iz faze albuma “SMiLE”, odnosno Crosbyja, Stillsa, Nasha & Younga slobodno plešu po cijelom albumu; poklonici nepredvidivih jazz eskapada, “pomaknutih” ritmova i gitarističkog pikanja Davida Crosbyja doći će na svoje, pogotovo na pjesmi “Kent Woman”. Osim toga, jedan od neopjevanih eksperimentatora americane i ključni suradnik na projektu Beach Boysa “SMiLE”, Van Dyke Parks, jedan je od omiljenih muzičara klavijaturista Caseyja Wescotta, pa ne čudi da je folk muzika uspješno dekonstruirana na sastavne komade i ponovno sastavljena s atonalnim dijelovima koji zvuče kao da su uvijek bili tu.

    Ukupan dojam je vrlo dobar, zahtjevan album kojem se treba posvetiti i koji osvaja slušatelja s odmakom i produljenim djelovanjem. Strpljivost i čekanje su se isplatili.

    Muziku podržava