Fleet Foxes
Crack-Up
Datum izdanja: 16.06.2017.
Izdavač: Warner
Žanr: Folk-Rock, indie folk
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Pjevaču i glavnom autoru grupe Fleet Foxes Robinu Pecknoldu trebalo je šest godina da napiše i oblikuje materijal za treći album “Crack-Up“.
Put koji je prešao da bi to ostvario bio je začuđujuće dug. S vremena na vrijeme čitao sam vijesti kako je upisao fakultet u New Yorku, zatim kako je otišao s fakulteta, pa onda kako je svirao u Gene Clark No Other Bandu (Gene Clark je itekako vrijedan slušanja, kao i njegov ponajbolji album “No Other”), i to skupa s članovima grupa Beach House, Fairport Convention i The Walkmen, da bi krajem prošle godine stigla vijest da Fleet Foxesi snimaju svoj povratnički album.
“Crack-Up” se stilski nije puno odmakao od teritorija koji je osvojen s njihova prva dva albuma, no pjesme postaju kompleksnije, briše se granica između okvira refren/strofa/prijelaz i pjesme postaju suite. To ne dovodi u pitanje jasnoću Pecknoldovog autorskog izraza i umjetničku dubinu, jer se ni na jednom mjestu ne osjeća da se čovjek zapetljao u moru navještaja i višesmislenih pravaca.
Gledamo li popis izvođača na albumu, i tko je što svirao, kod Pecknolda je popis najdulji i ispada da je glavninu posla obavio Robin glavom i bradom kao pjevač i svirač, i da se bend uključio tek u narednoj stvaralačkoj fazi. Također, preslušavanjem albuma stekao sam dojam da su pjesme nastajale dugo, da je proces nastajanja bio štreberski, da je bilo mnogo odbačenih snimaka i da je trebalo vremena da sve to sazrije i da bih do tog zaključka došao čak i da ne znam činjenicu da je grupi trebalo šest godina za treći album.
Senzibilitet Fleet Foxesa je isti kao što je bio i prije šest godina, samo sada zvuče dublje, zaokruženije, s jačom emotivnijom porukom. Pecknold je i dalje senzibilan dječak, samo danas artikuliranije iznosi svoje strahove. Ono što su na “Helplessness Blues” pokušavali (i uspjeli) doseći s “The Shrine/An Argument”, sada dosižu u gotovo svakoj pjesmi – američka folklorna muzika se kao svjetlo uspješno spaja s disonantnim akcentima koji su sjena, a tu je još i dimenzija tiho-glasno-tiho, pri čemu ne mislim na estetiku Pixiesa, nego na jedva čujne vokalno-instrumentalne dionice u pozadini koje su kontrapunkt onima u prvom planu.
Duhovi The Beach Boysa iz faze albuma “SMiLE”, odnosno Crosbyja, Stillsa, Nasha & Younga slobodno plešu po cijelom albumu; poklonici nepredvidivih jazz eskapada, “pomaknutih” ritmova i gitarističkog pikanja Davida Crosbyja doći će na svoje, pogotovo na pjesmi “Kent Woman”. Osim toga, jedan od neopjevanih eksperimentatora americane i ključni suradnik na projektu Beach Boysa “SMiLE”, Van Dyke Parks, jedan je od omiljenih muzičara klavijaturista Caseyja Wescotta, pa ne čudi da je folk muzika uspješno dekonstruirana na sastavne komade i ponovno sastavljena s atonalnim dijelovima koji zvuče kao da su uvijek bili tu.
Ukupan dojam je vrlo dobar, zahtjevan album kojem se treba posvetiti i koji osvaja slušatelja s odmakom i produljenim djelovanjem. Strpljivost i čekanje su se isplatili.