Prekinuto meduzino prokletstvo

Tri mjeseca prije ovog albuma izašlo je ‘best of’-izdanje “The Legacy of Medusa: 17 Years of Extreme Epic Metal”, po kojemu se moglo zaključiti da je Stormlord završio s jednim razdobljem svoga djelovanja.

Da li se radilo samo o završetku razdoblja u kojem su izdavali albume za sada već bivšu izdavačku kuću, ili ujedno i o kraju jedne ere u muzičkom stvaralaštvu, to još tada nismo znali.

Da budem iskren, nakon slabašnog “The Gorgon Cult” albuma i četiri godine čekanja na novi uradak, nisam puno toga očekivao. Možda još samo jedno ispodprosječno izdanje. No već na prvo slušanje sve su takve misli nestale.

Naime, sve ukazuje da je ovaj bend iz Rima muzički sazrio i da je “Mare Nostrum” vjerojatno, po mojem sudu, njihov najjači album do sada.

Pjesme su i dalje jako epične i brzog tempa, s dosta simfonija i melodija, a produkcija puno čišća nego na spomenutom prethodnom albumu, gdje je gotovo sve zvučalo dosta zagušeno i mutno, više nalik nekom demo albumu. No krenimo redom.

Album započinje s istoimenom pjesmom koja jako dobro daje do znanja što očekivati u ostalih četrdesetak minuta. Ne znam je li to zbog sveprisutnog folk metal ‘trenda’, ali na jednom djelu čuje se i drombulja, a pjesma “Legacy of the Snake” započinje azijskim sitarom. A sve se to dobro uklapa i podosta obogaćuje sound.

Jedna od odlika ovog benda uvijek je bila korištenje raznolikih vokala, pa se i ovdje već na samom početku pojavljuje ženski operni vokal.

Najveća širina korištenja vokala može se čuti u pjesmi “Neon Karma“, koja započinje u melodic death tonu s malo komercijalnijim prizvukom i nečim nalik, za njih neuobičajenim, na electro sampleove.

Dio pjesme otpjevan je s ‘normalnim’ black-death vokalima, dok je na nekim djelovima prisutan prigušen, nekako kao ‘robotiziran’ black glas. Nemalo sam se iznenadio kada sam čuo da je refren otpjevan clean vokalom, u stilu, recimo, Soilworka ili Scar Symmetrya, a tu su se našli i ‘bodomovski’ urlici.

Taman kada se, točno na sredini albuma, počinje dobivati dojam lagane monotonije, bend okreće priču, te dolazi sigurno najveće iznenađenje. Pjesma “The Castaway” daleko je najčudnija na albumu, najlaganija Stormlordova pjesma uopće i vjerojatno jedna od malobrojnih tog tipa u black metal žanru. Radi se, naime, o pravoj black metal baladi, u kojoj se (opet) izmijenjuju clean i black-vokali, uz lagane ritmove bubnjeva, klavijatura i akustičnih djelova.

Od pojedinih pjesama valja još izdvojiti “And the Wind Shall Scream My Name“, koja je po mom osobnom mišljenju najbolja na albumu. I to najviše zbog toga jer ima veoma brz, ‘nabrijani uvod, a nakon nekoliko laganijih dijelova na sredini se našlo i ponešto ‘folkish’ gitarskih riffova, ponovo završava u borbenom tonu. S tiem da je gotovo pola te pjesme otpjevano na talijanskom.

Što se tekstualne strane albuma tiče, skoro se ništa nije promijenilo, a to je i sam artwork, koji je usput rečeno pravo malo umjetničko djelo, dao nagovijestiti. Bend nas tekstovima ponovno odvodi u svijet mitologije, mitoloških bića, epskih ratova i ostalih tema koje su nerijetko vezane za ovako epsku glazbu.

Spomenuti ću tek neke teme, kao recimo u prvospomenutoj pjesmi “Mare Nostrum”, u kojoj pjevaju o napadu Rimljana na afrički grad Kartagu tijekom trećeg punskog rata. Spominju se još i hinduističko božanstvo Šiva, zatim Shakti, Kadru i Ananta, također iz hinduizma, Heraklo iz grčke mitologije, grčki otok Itaka, poznat po Homerovim epovima Ilijada i Odiseja itd.

Zadnja pjesma na albumu nosi ime po bendu, Stormlord, i kao da se radi o malom presjeku cijelog albuma. Vjerojatno oprezno odabrana da bude zadnja, jer je to jedna od onih koja vas tjera na ponovno slušanje. Siguran sam da se stari fanovi neće razočarati ovim albumom, a vrlo lako bi se mogao naći i u mnogim playerima ljudi koji nisu od prije upoznati s ovim bendom.