Preinterpretiranost i nedovoljno argumenata, s pokojim dobrim trenutkom

    1012

    Staatskapelle Berlin and Daniel Barenboim

    Mahler: Symphony No.7

    Datum izdanja: 17.02.2007.

    Izdavač: Warner Music / Dancing Bear

    Žanr: Klasika

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. I. Langsam – Allegro Con Fuoco
    2. II. Nachtmussik I: Allegro Moderato
    3. III. Scherzo: Schattenhaft
    4. IV. Nachtmusik II: Andante Amoroso
    5. V. Rondo-Finale: Allegro Ordinario – Allegro Moderato, Ma Energico

    Orkestar Berlinske državne opere (Staatskapelle Berlin), orkestar s jednom od najdužih tradicija među svim njemačkim orkestrima (od davne 1570. godine), živuće je utjelovljenje austro–njemačke tradicije iz koje je Mahlerova glazba nastala i razvijala se. To ih svakako čini dobrim izborom za izvođenje njegove glazbe.

    Zato su oni, pod ravnanjem maestra Daniela Barenboima, snimili dvije Mahlerove simfonije, Sedmu i Devetu, svaku na jednom albumu.

    Mahlerova 7. simfonija, napisana 1908. godine, smatra se jednom od njegovih najbogatijih i najkompleksnijih partitura. To monumentalno Mahlerovo djelo traje gotovo 80 minuta i predstavlja veliki izazov kako za orkestar i njegove soliste tako i za slušatelje. Možda je to i glavni razlog zbog kojeg se tako rijetko izvodi.

    Barenboimova interpretacija Mahlerove partiture navodi nas na oprečna mišljenja. Ono što mu se svakako može zamjeriti jest kolebanje u tempu, koji je često prebrz i stvara osjećaj bezglave jurnjave. U toj se jurnjavi onda, želeći stvoriti dojam orkestralnog virtuoziteta (možda i dirigentskog), zanemaruju detalji guste teksture, koju Barenboim kao da baš i nema neku namjeru rasvijetliti.

    Muziku podržava

    Rezultat toga je, naravno, nemogućnost da svirači artikuliraju filigranske figure, što dovodi do prilične konfuzije. Barenboimovi kontrasti, u tempu i dinamici, često su prenaglašeni, što će, pretpostavljamo, zasmetati minimalistima, koji žele jasno čuti i razumjeti partituru. Bolji poznavatelji ovog djela i Mahlerovog skladanja općenito, zasigurno će pronaći detalje zanemarivanja Mahlerovih oznaka i naputaka.

    Ipak, nije sve tako crno. U prvom stavku (definitivno najboljem) Barenboim dopušta glazbi da se širi i diše, koristeći rubato i suptilnu slobodu u tempu što obogaćuje slušni doživljaj. Katkada postupnim prijelazima u fraziranju i dinamici, postiže lijepe i iznenađujuće efekte.

    U ovoj ćete izvedbi postati svjesni nekih bas linija koje prije niste čuli. Nažalost, Barenboim se prečesto vraća preinterpretiranosti, vođen svojim krivo usmjerenim idejama, kao da želi pokazati da on zna više o glazbi od Mahlera.

    Staatskapelle Berlin dobro slijedi i odgovara na dirigentske zahtjeve, svirajući dobro, katkada ipak pomalo sirovo. Zvuk snimke je topao i zaobljen, s punim basom. Ima snage, ali kada dođe do točke gdje je ta snaga itekako potrebna, ne realizira se u potpunosti.

    Slučaj je to, primjerice, u poznatom fffff čelo pizzicatu u “Scherzu” ili u “Finalu”, gdje fanfare zvuče nemoćno, kao uostalom i jedva čujna zvona u “Codi”. Kada pojačate zvuk, detalji imaju tendenciju izgubiti se. Napominjemo da je ova snimka snimljena uživo na koncertu u berlinskoj filharmoniji, u veljači 2005. godine.

    U svakom slučaju, vjerujemo da će se ova izvedba Mahlerove Sedme simfonije naći više poklonika među laicima, dok bi mu oni koji to nisu, mogli štošta zamjeriti. U svakom slučaju, isplati se poslušati, jer kakva god bila, svaka izvedba obogaćuje znanje.

    Muziku podržava