Predvidljivo ponavljanje ranijih uspješnica

Do prije deset godina malotko (možda je bolje reći nitko) nije znao za Davida Graya, iako je do tog vremena izdao tri albuma. Već pomalo ‘iskomiran’ od neuspjeha, povukao se u svoju sobu i skladao pjesme koje su poslije, igrom slučaja, postale neke od najvećih uspješnica s prijelaza stoljeća, naravno govorim o albumu “White Ladder”.

Nakon spomenutog albuma Gray je u kratko vrijeme postao velika zvijezda što, vjerujem, nije ni sanjao samo nekoliko mjeseci ranije. Svaki njegov sljedeći album je dočekivan s velikim nestrpljenjem, ali rezultat nije ponovljen, kao da se inspiracija izgubila s popularnošću, kao da mu je mainstream oduzeo sav glazbeni potencijal…

Albumi nisu bili loši, “A New Day At Midnight” (2002.) i “Life In Slow Motion” (2005.) su imali svoje momente, ali ipak kao cjelina nisu bili dorasli “White Ladderu”.

Ako uključimo “Lost Songs 95-98”, “Draw The Line” je Grayev osmi album koji ne donosi gotovo ništa novo po čemu bi ovaj album ostao upečatljiv duži niz godina. Kroz album se najviše vuku stilizirane pop-folk melodije obogaćene orkestracijama i klavirom uz karakterističnu boju vokala od kojih se rijetko koja može istaknuti kao nešto posebno, budući da sve zvuče već ‘sto puta čute’ pa se uopće ne razlikuju od pjesama s prošlih albuma.

Iskreno, nakon četiri godine pauze, koliko je Gray predahnuo od posljednjeg albuma, očekivao sam mnogo prodorniji album koji će mu dati novi podstrek u karijeri, a on se, nažalost, nastavio kretati silaznom putanjom previše se oslanjajući na predvidljive stereotipne balade bez neke energije i želje za ičim drugim.

Beskrvnost pjesama se očituje od samog početka, od uvodne “Fugitive” koja je postavljena za prvi singl. S njome, David je pokušao napraviti novu “Babylon”, ali recentni singl jednostavno nema te snage kojom bi povukao cijeli album, kao što je to napravila spomenuta pjesma. “Fugitive” je ok, ali i ništa više od tog.

Naslovna “Draw The Line” je jednoličnog ritma i zarazne glazbene podloge, baladom “Nemesis” pobuđuje svoju emotivnu stranu onako kako najbolje zna što pjesmu baca kao favorit albuma, “Jackdaw” je najživlja pjesma u kojoj su se u potpunosti razbudili klavir i akustična gitara, dok već u sljedećoj “Kathleen” ponovno usporava ritam, a vokalnu pomoć mu pruža Jolie Holland.

Već s nabrajanjem prve polovice albuma jasan je cilj Graya na ovom albumu, a to je da utaži žeđ najvjernijim fanovima zbog dugogodišnjeg izbivanja. U iznimno rijetkim momentima autor se odvaja od svog standardnog štiva (tu prvenstveno mislim na “Stella The Artist“), a tome pretjerano nisu pridonijela niti gostovanja spomenute Jolie Holland i Annie Lennox koja je osvježila posljednju “Full Steam“, što je najveća mana ovog albuma.

Ako bih želio biti pregrub, rekao bih da je David Gray potrošio svojih pet minuta slave koje su trajale i mnogo duže od očekivanog, jer svakim novim albumom potroši dio kredibiliteta kojeg je stekao prije deset godina. Svirajući stalno jedno te isto zasićuje svoje vjerne poklonike, a teško da time može doprijeti do novih, pa bi mu trebalo malo više hrabrosti za novi uspon za kojeg sam siguran da je sposoban.

Možda ponovno treba pasti do dna da izrodi novo remek-djelo jer slava i novac su očito kontraproduktivni u njegovom slučaju, budući da je “Draw The Line” jedan sasvim prosječan album kojeg je lako zaboraviti.