Predvidljivi Lorenzo

Većina će se složiti da je talijanski jedan od pjevnijih jezika, a Jovanotti je prva asocijacija na scenu talijanskog popa.

Prvi album je izdao davne 1988. i otada je konstantno prisutan. S trinaestim albumom nastavio je ondje gdje je započeo s “Lorenzo 1992”, u pop maniri koja je pomiješana s funkom, world music i ska utjecajima. Niz albuma nazvanih jednostavno “Lorenzo” s dodatkom godine u kojoj su izdani su jedna autobiografska priča o sazrijevanju i odrastanju. Najrecentniji je jedan poduži osvrt na vlastito iskustvo s puno ljubavnih pjesama, veselih poskočica i pravih pop hitova.Prisutan je autorski pečat – tekstovi su jednostavni i zanimljivi, nema tu neke posebne dubine, no ponekad je i površinski pogled dovoljan da se zakačite za album. Filozofski i kritički kontekst koji je bio prisutan na prethodnim albumima sada nije toliko vidljiv. Više je riječ o pop aranžmanima s ljubavnom tematikom i otuda priličan broj balada.Taj obrat ka world glazbi je itekako osjetan i može se čuti na većini pjesama i u kombinaciji s popom i ska elementima djeluje privlačno. Prvi singl s albuma je “Sabato” sa zaraznim refrenom i zavodljivim vokalom i zasigurno najveći hit albuma. Malo je pjesma koje podsjećaju na ovu, možda bi priča bila uvjerljivija da ih je bilo više ovakvih.

“Gli Immortali” je sljedeća stvar koja se izdvaja – predivna balada u kojoj je tekstualno Jovanotti dao svoj maksimum. Ova numera je napopičnija od svih, ali posjeduje stanovitu dubinu koja se čuje već na prvo slušanje.

Ta world music priča je najvidljivija u “Pieno di Vita” koja je gotovo himna životu u svim njegovim oblicima, numera puna radosti i ljubavi prema glazbi.

Cijeli album se može interpretirati kao referenca na stvaranje glazbe i sve procese koji su prisutni u tom stvaranju, ali s ljubavnim potpisom. Ljubav prema ženi i prema glazbi – dvije okosnice koje čine ovaj album.

“Perché Tu Ci Sei” je jedna takva posveta ženi u ključu balade na kojoj Jovanotti suptilno pokazuje svoje vokalne mogućnosti. Ostale pjesme su više-manje pop balade, no ne toliko upečatljive kao ova.

Može se prigovoriti da je album predug (ukupno 30 pjesama) i takav format zahtjeva mnogo pozornosti i inspiracije koja je možda bila nedovoljna da se ispuni konačan okvir. Svega tu ima i može se reći da postoji redundantnost i ponavljanje. Nekoliko stvari se izdvajaju kao potpune i smislene, ostalo je prilično osrednje.

Kad napravite takav album mora se potkrasti praznina i zamor. Da je bilo manje pjesama, ali poentiranih i smislenih, cijela stvar bi bila uvjerljivija, ovako je iscrpljujuće preslušati cijeli album. Nije da na njemu nema bisera, no “Lorenzo 2015. CC” je kao cjelina jedan prosječan i predvidljiv album.