Predugih osam godina kuhanja albuma

Vjerujem da su mnogi već pomalo zaboravili na indie prvake Modest Mouse jer od odličnog zadnjeg albuma “We Were Dead Before the Ship Even Sank” prošlo je čak osam godina. Ipak, oni su se vratili.

Karijera Modest Mousea traje već više od dva desetljeća, a sredinom prošle dekade krenuo je njihov uspjeh kad su izdali album “Good News for People Who Love Bad News” koji je podario nekoliko bezvremenskih pjesama, a najviše se istaknula “Float On” koja im je postala zaštitni znak. Par godina kasnije uslijedio je još bolji i cjelovitiji “We Were Dead Before the Ship Even Sank”, pa su mnogi očekivali da smo dobili nove indie heroje jer su bili jedni od rijetkih koji su se probili do vrha američke top ljestvice albuma. Nažalost, uzeli su malo podužu studijsku pauzu.Sad, nakon osam godina čekanja, dojam je da se svijet oko Modest Mousa mnogo promijenio, a oni i nisu pretjerano prihvatili te promjene već i dalje briju po svom što je i u redu, ali mnoge pjesme imaju vrlo slične melodijske niti s prethodnim albumima, pa su nam malo tog novog ponudili ovdje.

“Strangers to Ourselves” je prije svega dugačak album, ali to je vjerojatno dio isprike zbog dugog čekanja (iako se spominje i još jedan album u dogledno vrijeme jer su bili jako insprirativni u periodu studijskog mirovanja – to je i logično kad je prošlo osam godina). Baš ta dužina dosta usporava ritam albuma, pa ga je malo nezgrapno slušati u komadu (ukupna minutaža je skoro sat vremena).

Nekoliko stvari se nije promijenilo što je uvijek bila i okosnica benda, to su prije svega ritmika pjesama i frontmen Isaac Brock u punom smislu riječi.

Isaac je očito veliki kreativac i zaljubljenik u ono što radi, ali ovom prilikom se vidi da se ponekad malo i izgubi u višem smislu svoje glazbe. Ta kritika ponajviše odlazi na tekstove koji su dugački i u njima je smisao prebačen na viši nivo kojeg je ponekad teško shvatiti što se najbolje osjeća u pjesmi “Pistol (A. Cunanan, Miami, FL. 1996)” koja progovara o serijskom ubojici koji je između ostalog ubio i Giannija Versacea. Sličnih primjera s ‘višim temama’ ima na pretek.

Naslovni singl “Lampshades on Fire” je pak pokazao stvar recikliranja samog sebe. Da se razumijemo, pjesma je jako dobra, pravi hit, ali ritam pjesme je iskorišten ranije već barem nekoliko put, a sad su je tek neznatno izmijenili. Možda će se netko novi zalijepiti ovom stvari za Modest Mouse, pa će cilj opravdati sredstvo.

Ono što album “Strangers to Ourselves” ističe od mora sličnih izdanja (čitaj indie albuma) jest specifična pažnja na svaki detalj. Ta težnja k perfekcionizmu Brocka je i koštala toliko vremena, a bilo bi bolje da je to vrijeme koristio na drugi način jer su neki dijelovi jednostavno predimenzionalni poput već spomenute skladbe “Pistol” koja zvuči kao tribute ranom dobu elektronske glazbe uz dodatke raznih elemenata dalekoistočnjačke glazbe. Generalno, previše tog za pjesmu koja traje kraće od četiri minute.

Vrhunac albuma dolazi negdje na sredini izdanja s pjesmom “Coyotes” koja spada u najfinije radove Modest Mousa do danas. To je jedna klasična balada ukrašena nizom prelijepih elemenata, a ovdje Brock čak i pjeva, dok u ostalim pjesmama više zvuči kao da pokušava repati u nekom svojem stilu.

Od boljih i zanimljivijih momenata svakako treba još izdvojiti skladbe poput “Ansel”, “Wicked Campaign“, “Be Brave” ili akustičnu barsku zajebanciju “God Is an Indian and You’re an Asshole“, dok je ostatak albuma u standardnim okvirima.

U nekim intervjuima, Brock je rekao kako nije niti shvatio da je prošlo čak osam godina od zadnjeg albuma, da je cijelo vrijeme bio zaposlen, ili na turneji ili u studiju, i to se dobro osjeća u pjesama jer ovaj album je lako mogao izaći prije pet godina i tad bi se priča o Modest Mouseu jače rasplamsala. Ovako je sav hype kojeg su dobili prije osam godina izgubljen, a nove pjesme nemaju tu snagu kao na protekla dva albuma, pa bend kreće dalje s nešto nižih grana nego što su mogli.

Uspoređujući “Strangers to Ourselves” s prošlim albumima, jasno je da je slabiji i manje dojmljiv, ali i dalje je to glazba koja je iznadprosječno dobra i u kojoj se može bezrezervno uživati zbog čega ostaje žal što su propustili biti novi R.E.M.