Predug album nakrcan klišejima

Dalek je put prešla Eddie Reader. Nekadašnja članica postave Fairground Attraction koja je poharala top-ljestvice 1988. pjesmom “Perfect” danas je vrhunska kantautorica koja uživa u interpretaciji materijala staromodnog, gotovo antiknog folka.

Još 2008. škotska je pjevačica planirala objaviti ‘best of’ kolekciju za koju je željela nadosnimiti nekoliko bonus pjesama, no shvatila je kako ima dovoljno materijala za novi album i dovršila deseti po redu studijski album “Love is the Way“.

Kao solistica je debitirala 1994., a kroz dosadašnje je radove uspješno dokazala kako je sposobna prožeti staro i novo, uz obveznu “manje je više” taktiku te da je često i superiorna američkim kantautoricama sličnog glazbenoga svjetonazora. Uz sjajan vokal, krasi je i dobar nos za odabrati uglavnom kvalitetne pjesme kako bi se osjećala što ugodnije čime, naravno, njezin talent dolazi najviše do izražaja.

“Love is the Way” ni po čemu nije izuzetak, teren je to koji je njezinim vjernim obožavateljima odavna već poznat: nenametljivi orkestar uz countryficirane aranžmane zaslađene s malo jazza, rootsy harmonika i nježna prebiranja po gitari dušu su dala za lješkarenje negdje na trijemu s nogama na ogradi.

Nezgodno je jedino što je ovaj album više pozadinska glazba neke druge radnje (recimo roštiljanja), a većina pjesama cilja na publiku koja se ne želi opterećivati onime što čuje, jer od prve do posljednje pjesme niže se čitava slikovnica različitih ljubavnih klišeja i fraza (primjerice, ‘in your arms’ spominje se valjda u svakoj pjesmi) kakvih se ne bi posramili ni scenaristi holivudskih romantičnih (teen) komedija.

Slab tekst zapravo je jedina konkretna mana albumu, no ako možete pregrmjeti klišeje i beskonačna ponavljanja jednog te istog (“mlaćenja prazne slame” kako bi se reklo), shvatit ćete kako je album lijep i kvalitetan, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog same glazbe i njezina glasa. Da je pet pjesama kraći, bio bi još ljepši i kvalitetniji.