Predah nakon odmora

    4609

    Cubismo

    Autobus Calypso

    Datum izdanja: 24.04.2007.

    Izdavač: Aquarius Records

    Žanr: Pop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Nina Bonita (Djevojko mala) feat. Vlada Divljan
    2. Chakule (Ćakule o siromajima) feat.Tereza Kesovija
    3. Autobus Calypso feat. Stjepan “Jimmy” Stanić
    4. Barca Blanca (Bijela lađa plovi morem) feat.Ibrica Jusić
    5. Mi Puerto Eres Tu (Picaferaj – version espanol)
    6. Una Noche En Kostrena (Jedna noć u Kostreni) feat.Ricardo Luque
    7. Hay Amores Que Matan (Samo jednom se ljubi) feat.Gabi Novak
    8. El Tiempo Pasara (Prolazi sve) feat. Stjepan “Jimmy” Stanić
    9. Tus Manos Bellas (Ta tvoja ruka mala) feat. Irena Yebuah
    10. Motorin (U nedilju, Ane)
    11. Autobus Calypso (version espanol)
    12. Picaferaj feat. Oliver Dragojević
    13. Outro-intro

    Vremenski odmak samo je dodatna potvrda: krajnji dokaz vlastitih vrijednosti Cubismo je ostvario iznimnim albumom “Junglesalsa” (2002). Volio netko cubanu (ili bolje rečeno carribeanu) ili ne, neupitno je da se radi o rijetko progresivnom albumu, ne samo u opusu Cubisma, već – usuđujem se tvrditi – i u svjetskim razmjerima matičnog žanra, i to s krajnje zanimljivim rezultatima.

    Kombinacije svih mogućih ritmova i grooveova kojih su se članovi sastava uspjeli prisjetiti (od duba i rapa nadalje) s krajnje konkretnim primjesama elektronike učinili su “Junglesalsu” albumom neočekivano svježe, atipične cubane za 21. stoljeće. Njime je ujedno apsolutno dostojno obilježena prva petoljetka benda koji je – valja se sjetiti – donio karipsku glazbu i radost napaljene klupske svirke u ove krajeve u jedno sasvim gluho doba, kad je transfer Marka Viduke u Croatiu imao značaj državnog pitanja.

    No, ova nasmijano rastresita ploča imala je i jedan dodatni značaj: pojavila se upravo u trenutku kad je postalo jasno da se bend, istina, sve superiornije snalazi u (re)interpretacijama svih mogućih karipskih ornamenata i uzoraka, ali da se – grubo rečeno – gradivo počelo malo prečesto ponavljati; u tom smislu, “Junglesalsa” je bila hrabra koliko i potrebna, ali bilo je izvjesno da je nakon nje letvica postavljena veoma visoko, a puno aduta već odigrano.

    Pitanje kuda dalje Cubismo uopće može otići, a koje je album ostavio u zraku, dodatno se podcrtalo odlaskom vrhunskog frontmena Luquea iz benda. Valjalo je popuniti postavu, pronaći nove ideje i izbjeći manirizam.

    Muziku podržava

    Nije stoga čudno da se na novi autorski album grupe čekalo punih pet godina. U međuvremenu, retro-virus inficirao je sve na sceni, od “Pozdrava Azri” do Borisa Babarovića; sve jednokratne i višekratne come back koncerte postalo je nemoguće pobrojati, a publika izgleda još uvijek može zaprimiti veliku dozu nostalgije.

    Stoga su ‘Cubisti’ s novom postavom povukli prilično ziheraški, ali razumljiv potez: snimili su album malo-poznatih-do-najpoznatijih šlagera iz pedesetih, uz svu silu najrespektabilnijih vedeta estrade, što je u ovom trenutku pedeset puta sigurnije od bilo kojeg posla u Hrvatskoj, možda čak i od otvaranja kafića. To što će ih pritom Cubismo premjestiti u kubansku zemljopisnu širinu dodatni je plus, ali i garancija da prosječni konzument neće biti neugodno iznenađen.

    I tako i bi. Svatko tko stavi izvrsno producirani “Autobus Calypso” u kuhinju, automobil, na tulumu, vikend-roštilju ili kao glazbenu podlogu za uredski posao, neće pogriješiti – jer bend i dalje rotira mambo, cha-cha-cha i rhumbu tako sigurno i postojano da imate dojam da su mogli snimiti dupli, pa i trostruki CD, a da se ne umore, dok bi vas ritmovi i osunčano raspoloženje iz pozadine držali živahnim sve do trećeg Dnevnika.

    Stvar ipak funkcionira drukčije ako naćulite uši i značajno pojačate ton. Glazbeno gledano, sve smo to kod Cubisma vidjeli već barem tri puta, ako ne i više. I to je najveća zamjerka ovom CD-u, nakon kojeg će svaki sljedeći album Cubisma nositi u sebi mogućnost da Tomecu, Rupčiću i ekipi nakalemi etiketu ‘benda koji uvijek snima iste ploče’ – pri čemu bi se “Junglesalsa” mogla svesti tek na iznimku koja potvrđuje pravilo.

    Možda bi perspektiva bila vedrija da je “Autobus Calypso” snažniji album, no pošteno kazano, od 13 pjesama imamo zapravo dvije dvostruke verzije, nedefinirani završni “Outro-Intro” (u kojem Igrecu nije ostavljeno dovoljno vremena da uopće lagano povuće na Johna Abercrombiea, iako zvuči kao da mu je to bila prvotna namjera) i ultrakratki “Motorin“, koji je očigledno zamišljen kao budući koncertni jocker za potpuni raspašoj u (recimo) Aquariusu – u kojem će zacijelo odlično funkcionirati.

    No, u studijskoj verziji zvuči kao da je pet tisuća Torcidaša, pasioniranih fanova “Malog mista”, došlo na kubanski stadion učiti salsu. Ako se k tomu još pribroji i da se album otvara neuvjerljivom “Nina Bonita” – jednom od dvije najslabije stvari na listi, što ju čak ni vječno šarmantni vokal Vlade Divljana bitno ne udaljava od atmosfere iz reklame za Fantu – te da se Gabi Novak začuđujuće mlako snašla u “Samo jednom se ljubi“, odnosno da je Ibrica promašio metu u “Bijela lađa plovi morem“, povukavši na sevdah i dramu primjerenu “Amanetu”, a ne “Calypsu”, rezultat je gotovo upitan. No, postoji nekoliko momenata zbog kojih “Autobus” ipak vozi bolje od prometala Krstića i sina.

    Prije svega, naslovna skladba u Tomecovom rearanžmanu doživjela je odličnu i pravu renesansu: ova će verzija zasigurno (p)ostat favorit radiopostaja za bar pet sljedećih godina, ako ne i duže. Od evergreena je, u svim žarkim bojama Cubisma, napravljena praznička fešta dostojna petka popodne i planova za vikend, o čemu tekst i pripovijeda.

    No, najbolja stvar ipak je fantastični vokal nepotrošivog “Jimmya” Stanića, čiji je coolerski stil u isto vrijeme zahtjevan, dojmljiv, precizan, odmjeren – i neodoljivo duhovit. Obzirom da je stari majstor jednako dobro funkcionirao i u “Prolazi sve“, sugestija Cubismu bila bi da ozbiljnije razmisle o trajnijem i jačem uključivanju Stanića u svoj projekt, jer album valja predstaviti što dostojnije, a doima se da bi Stanić otpjevao set-listu “Calypsa” puno bolje od 90 % gostiju na ploči.

    Drugi uistinu kvalitetan moment možda je još i dojmljiviji. Da Oliver Dragojević superiorno pjeva i bedaste predloške (o čemu svjedoče njegovi albumi iz prijelaza osamdesetih u devedesete), to već i vrane grakću, a Cubismo je posegnuo za – doslovno – najsnažnijom mogućom kartom. Deset godina Cubisma tako se poklopilo s četrdeset godina Oliverovog debitiranja na sceni s “Picaferajem“, pri čemu je ova verzija jedna od najdojmljivijih pjesama što ih je Cubismo ikad napravio, dok je reinterpretacija toliko raznolika da ozbiljno konkurira kvaliteti originalne verzije.

    Netko bi rekao da je u pitanju bio lagan posao, s obzirom na vrhunski izvorni predložak, no valja biti pošten pa reći kako je bend duboko zaronio, iskopavši u ovom “Picaferaju” točno ono što pjesma išće, a čega u carribeani uglavnom i nema: suptilnu a opet bolnu dramu, pritajeni čemer ispod zaraznog ritma, naborano i zabrinuto čelo pod naoko bezbrižnim suncem, s naglim promjenama ritmova koji prate raspoloženje teksta – a Oliver pjeva Karibe kao da nikad ništa drugo u životu nije ni radio, toliko uvjerljivo i emotivno da ga želite slušati čitav dan; čak se laća i jazzy-stilizacija na kraju skladbe, opet superiorno.

    Španjolski prepjevi ovih dviju skladbi mogu proći zahvaljujući dobrom Estupińanovom vokalu, no daleko su kičastiji od hrvatskih verzija. To se pak ne može zamjeriti odličnoj “Una noche en Kostrena“, krasnoj cha-cha-cha baladi koju je istovremeno i frajerski i suptilno otpjevao Ricardo Luque, pokazavši još jednom zapravo da njegov muževni, metalni glas puno bolje leži Cubismu od vokala novog frontmena, koji je mekši i ‘popističniji’.

    Pošteno kazano, “Calypsom” je bend uzeo predah od – petogodišnjeg studijskog predaha. Da Mildredsi nisu bili brži i napravili (ipak!) za nijansu ujednačeniji album, plus bi se mogao dati i za ideju. Ovako se ne može konstatirati više od toga da je i Cubismo dao svoj obol nostalgičnom trendu, pri čemu bi dvije skladbe trebale dugoročno poživjeti. Ostalo će se zasigurno zaboraviti. Za Igreca i ekipu i dalje ostaje teško, a možda i ključno pitanje: kamo, Cubismo?

    Muziku podržava