Pravi fratellovski rock’n’roll cirkus

Škotska trojka imenom The Fratellis je nevjerojatno simpatična grupica ljudi koja pruža zabavne indie rock pjesme koje mogu razveseliti mnoštvo. Novim albumom su ponovno to učinili…

Sam kraj ljeta često zna biti udarničko vrijeme za objavljivanje albuma, posebno u indie rocku, pa su se i The Fratellisi za novo izdanje “Eyes Wide, Tongue Tied” odlučili upravo za to vrijeme. Pogodak ili ne, vidjet ćemo jer sam album je ponovno simpatičan, rekao bih pravi fratellovski.Već se iz samog naslova albuma da isčitati da će tu ponovno biti red zajebancije, red dobre mjuze i tako u nedogled. Inspiraciju iz vremena prvijenca teško više mogu ponoviti, ali neopterećeni daljnjim uspjesima pružaju sasvim dovoljno da zadovolje svoje fanove. Mnogi od njih bi mogli reći da je ovo ponovno njihovo remek-djelo, ali ipak nije, što nimalo ne umanjuje njegovu vrijednost.Za razliku od prošlog albuma “We Need Medicine“, bend je malo spustio u brzinu niže, pa ovdje imamo mnogo više laganijih pjesama te su generalno one manje ukrašene raznoraznim dodacima. To ne znači da se bend vratio na staro ili da tapka u prazno, vidi se i dalje razvoj benda što je jedna bitna stavka za svakog izvođača.To se ponajprije osjeća u pjesmama kao što su “Slow” gdje zvuče negdje na pola puta između U2 i neke laganije psihodelične balade Black Rebel Motorcycle Cluba. S takvim pjesmama bi mogli proširiti svoj krug fanova, te su s njima napravili finu pripremu za možebitni ‘stadionski album’ koji bi mogao uslijediti nakon “Eyes Wide, Tongue Tied”.

Uvod s “Me and the Devil” je vrlo dojmljiv i kroz jedan mračan uvod nas prenosi s albuma “We Need Medicine” u “Eyes Wide, Tongue Tied”. Od svih pjesama albuma, “Me and the Devil” je najlogičniji početak, pa vjerujem da će i na narednoj turneji ovom pjesmom otvarati nastupe.

Već sljedećom “Impostors (Little by Little)” vraća se sve maniri The Fratellisa. Pjesma ima pomalo šaljivi riff kojeg kao da su posudili od Johnnya Casha i preradili ga za potrebe indie rocka, dok refrenski dio odaje dašak britpopa jer je vrlo jednostavan pa vjerujem da će ga publika pjevati kao luda.

Sa singlovima The Fratellis nikad nisu imali problema, pa tako neće imati ni ovaj put. “Baby Don’t You Lie to Me” je pravi hitoidni plesni brzanac na kakve smo navikli od njih, a slijedi ju jedan od najljepših momenata albuma “Desperate Guy” u kojoj se bend pokazuje u sasvim drugačijim tonu.

Središnjicu albuma zauzima “Thief” koja pomalo zvuči kao neka od skladbi Electric Sixa, “Dogtown” i “Rosanna” su najprosječnije numere, dok se prema kraju ponovno malo diže kvaliteta sa spomenutom “Slow” ili zabavnom pijanom “Too Much Wine” koju će zasigurno vrlo rado prigrliti kao svoju himnu.

Prošle godine smo ih imali prilike vidjeti na INmusicu i tamo mi mnogo tog nije štimalo jer su često izlazili iz ritma. Na svu sreću, studijski i dalje lijepo sve upakiraju, pa sam siguran da ćemo još mnogo toga moći čuti od ‘braće’ Fratelli.

Time i “Eyes Wide, Tongue Tied” ima svoje vrline koje su fanovi već dobro upoznali, a vjerujem da će se i slučajni putnik zabaviti u rock’n’roll cirkusu kojeg The Fratellisi već godinama predstavljaju.