Prašina otpuhana, idemo dalje

    2993

    Stimulans

    Dust

    Datum izdanja: 22.12.2010.

    Izdavač: One Records

    Žanr: Heavy Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Without Control
    2. Sacrifice
    3. Back To You
    4. Distance
    5. Dust The Road
    6. No Words
    7. Steel Dragon
    8. Train
    9. War
    10. Omiški gusar

    Godinama skupljana prašina po pjesmama napokon je skinuta, otpuhana, obrisana, usisana, što li već, a one su se skupile i složile na prvi album splitske heavy metal grupe Stimulans.

    No dobro, ne znam je li baš to tako bilo, ali pregledavajući svoju arhivu pronašao sam demo EP otprije 5-6 godina i uočio nekoliko naslova koji su se našli i na albumu “Dust“, pa me njegov naziv malo ‘zanio’ da se tako izrazim.

    Mada, čini mi se da i nisu previše skupljale prašinu, ili ju barem nisu sakupile u puno slojeva, jer smo Stimulans svojevremeno ekipa i ja čekali na nekom festivalu, tko bi se sad sjetio na kojem, i na kraju propustili koncert zbog pomicanja satnica ili tako nešto.Što znači da su ih svirali, a i, koliko načuh i čitah, dosta su popularni na motorijadama i klupskim svirkama po Dalmaciji, pa se, u najmanju ruku, prašina redovito brisala s njih i očito čekao pogodan trenutak da se stave na jedno mjesto. Vjerojatno je to bio ugovor s diskografom, pa se napokon, s njihovim osvježenijim varijantama, izašlo i s prvim dugosvirajućim materijalom.

    Taj diskograf opet nije iz Hrvatske, no ne vraćamo se na analizu odnosa naših izdavača prema metalcima, od toga smo svi ionako preumorni, a i ne bismo ništa promijenili. Inače, One Records je beogradski, dakle, momci nisu otišli daleko.

    Muziku podržava

    Spomenuh u početku da je Stimulans heavy metal bend, i to je najprecizniji opis njihove glazbe, naravno, promatramo li heavy kao podžanr metala, što se nekako udomaćilo, a ne kao metalno ‘drvo života’, što je precizno i ispravno. Iako, nije to jedino i isključivo heavy, s obzirom da se tu razabire malo powera i dosta ‘progice’.

    Dakle, puno je tu distorzivnih gitarističkih izražavanja, a na momente mogu se razabrati i u bržim, agresivnijim, spuštenijim groove-thrash formama, ali i dosta preciznih, tehnički dotjeranih izvedbi, i sve to upakirano s velikom količinom melodičnih izričaja. Što znači, recimo, da nailazimo na pregršt riffanja i, naravno, soliranja, koja pogotovo dobro zvuče u dublirajućim varijantama, čak i bolje nego solo ‘blizanci’.

    Ili možda ne bolje, ali na njih smo naučeni pa na nešto takvo gledamo kao n a nešto što mora biti. A baš su te solaže izvrsne, gotovo sam se zaljubio u njih na prvi prisluh, jer su dosta slojevite, neke čak i poduge, a nisu dosadne, nisu na mjestima gdje ih se očekuje i rade baš ono što trebaju – dižu svaku pjesmu.

    Pjevač Mario Čuljak ima jako dobar, snažan, dominantan vokal, no ovdje je ta dominantnost i mali problem. Naime, previše je izražen, previše izbačen, jednostavno prejak , prenadmoćan u odnosu na sve ostalo, pa strši u gotovo svakoj pjesmi, zna čak ‘pojesti’ i gitare, a to se ne bi smjelo događati. Bar ne često.

    No čovjek nije ‘kriv’, stvarno ima kvalitetan, pravo metalni vokal, i šteta bi ga bilo snižavati i sputavati, pa bi se drugi puta moglo možda više probati s back vokalima, koji ga jako dobro ‘blokiraju’, ili možda još malo dići ionako dobro ‘poštelane’ gitare.

    Nedostaje mi još malo više basa, ne svirački, nego čisto onako, malo mi je pretih, a on bi dao još malo više na atmosferičnosti, dok na bubanj doista nemam niti najmanjih primjedbi. Nećete vjerovati. I da, produkcija (Darko Grubišić, gitare) odgovara u potpunosti, onako je ‘osamdesetaški’ modernizirana, baš u koheziji s formom albuma, i ne treba napominjati da polako prolaze vremena kada smo baš na taj segment imali najviše primjedbi kod naših izvođača.

    Još jedna dobra stvar je ta što ima dosta pjesama sa zavidnim kompozitorski vrlo zrelim potencijalom, koje nisu nimalo slinavo-sluzave, već čvrst e koje će se itekako pamtiti, pogotovo nakon live izvedbi. Kao i to što im se počeci dosta razlikuju, nameću dinamičnost i probojnost, a to je zamka u koju bendovi, pogotovo u svojim premijerama, često znaju upasti, želeći ih što više približiti slušateljima, pa često baš u tom segmentu ispadnu previše jedna nalik drugoj.

    A početni dojam, iako ne presudan, sigurno je bitan. Tu spada i jednostavan booklet s osnovnim podacima, poput onih tehničkih, pa postave benda (preostala dvojica su Ivan Dabro, bas, i Alen Đurašinović, bubnjevi) uključujući i crteže njihovih ‘faca’ (Sanja Burazin, moja ex-kolegica iz United Forcesa, s ponosom ističem), te tekstove pjesama, izuzev “Omiški gusari“. Taman koliko treba.

    Naravno, nisu samo počeci univerzalni, jer naslovi u svojoj srži nude svakojake različitosti, kojima je možda ipak trebalo dodati još koji jači prijelaz, pa nema dvije ili tri za koje bismo mogli reći da si nalikuju iznad dozvoljene granice. Tako je uvodna “Without Control” jedna neobuzdana ‘hevijana’, “Sacrifice” žestoka srednjeritmična sa čvrstim duplim solažama, ali i hard rockerskim melodijama, a “Distance” fini, odmjereni heavy-power.

    Drugi dio albuma je progresivnije orijentiran, što se poznaje već u ponajboljoj, srednjeritmičnoj pjesmi “No Words“, s malo grubljim, deatherskim vokalnim ‘izletima’, puno melodija, posebno stiliziranim, dugim solo dionicama, te “Train“, još jednoj s kontroliranim ritmovima, s puno back vokala, te napokon pravim utjecajem basa.

    Agresivnija, motoristička “Steel Dragon” više se uklapa u prvi dio albuma, a devetominutni instrumental “War” u većem dijelu idejno vuče na Iron Maidenov “Losfer Words (Big ‘Orra)”, a na kraju s laganijim gitarama podsjeća na prvi dio “Fade To Black”.

    Završna “Omiški gusari” se ili nije trebala naći na albumu ili, ako je trebala, mogla je biti prva, jer je svakako najslabija od svih. Svoju svrhu posvete MK Gusar iz Omiša dala je samim nastavkom, jako dobrim videospotom i, vjerujem nezaobilaznim dijelom set -lista na moto-susretima.

    Onako Manowarska, sporija, epičnija, malo je ubila atmosferu, nevezano za to što je na hrvatskom otpjevana, a Manowar nakon Iron Maidena ne paše, složit ćete se, niti s najsočnijim biftekom, pomfritom i integriranim kruhom u prilogu.

    Koliko god da su ovo dugo radili, trud im se, pa ne mogu reći isplatio, to će oni najbolje osjetiti na svojoj koži, ali mogu misliti da s finalnim proizvodom trebaju biti zadovoljni članovi benda, a još više naša heavy metal publika, koja je dobila proizvod koji ima jednu kompaktnost kao cjelina, ali isto tako i zavidnu individualnu vrijednost.

    Dobro je i to što se diskografski pojavio još jedan heavy metal album, čisto da malo razbije najezdu death metalaca u Hrvatskoj, da se barem napravi nekakav balans, jer stvarno, ‘brutalaca’ ima previše, pa se čudimo kako t o da nitko, ili malo tko od njih uspije. Bez obzira na solidnu im razinu kvalitete.

    Također, dobru stranu vidim i u tome što se izbjeglo bilo kakvu ‘gruvanje’, odnosno pokušaj komercijalizacije sounda, podilaženja nekakvim trendovima tzv. modernog metala, ako je to pravilan izraz. Momci su sklepali glazbu kakva im najbolje odgovara, očito nešto u čemu su se našli već ranije i to nisu htjeli, u konačnici niti morali , mijenjati.

    A nakon izdanja kakvo je “Dust”, evidentno je da nisu pogriješili. Jer, ako ništa drugo, album je dobra podloga, dobra odskočna daska za budućnost, kroz koju sigurno ima put, u to nema sumnje. Samim tim jer baza je dosta dobra, te, uz korekciju nekih stvari, koje i ne moraju biti te koje su ovdje primijećene, nastavak diskografske karijere ne bi smio biti upitan.

    Pa makar on i dalje ostao ignoriran od naših izdavača, jer ono što je ionako najvažnije, a to svi vrlo dobro znamo, reakcija je publike, a ona će, mislim, lako procijeniti da je dobila jedan zahvalan album s nekoliko zaista dobrih pjesama. Sve ostalo, bilo kritika, bilo diskografija, bilo medijska neshvaćenost, manje je, ili uopće nije bitna.

    Dobra djela uvijek nađu svoj put do krajnjih konzumenata, a u ovom slučajnu mogao bi ih biti sasvim zadovoljavajući broj. Još ako se priključimo akciji ‘Kupujmo i poštujmo hrvatsko’, i više od toga.

    Muziku podržava