Pozlaćeni momak

Sada već 26-godišnji momak pod imenom Mika i dalje se osjeća kao osnovnoškolski dječarac. Gotovo ništa, odnosno vrlo malo toga se promijenilo u svijetu živahnih boja, balona, crtića i inih stvari što će fanovi zakačeni na pjesmice s prvog albuma još više prigrliti.

Već sam naslov albuma “The Boy Who Knew Too Much” pokazuje da Mika niti nema želju za odrastanjem, već da uživa biti klinac zarobljen u tijelu odraslog čovjeka. To mu i odgovara zbog gotovo uvijek naivnog nasmiješenog lica koje kao da nikad nije čulo za svjetske globalne probleme uzrokovane raznim krizama i bolestima koje haraju zadnjih godina. Baš ta pozitivna naivnost je i glavna odlika Mike jer njome zaokupi i običnog slušatelja pa ponekad zaboravimo na sivilo (da ne kažem crnilo) koje vlada oko nas.

Kao i na “Life In Cartoon Motion“, Mika se i ovdje nije previše odmakao od zvuka ’80-ih. pa i dalje tu prevladavaju zvukovi i ikonografija Freddiea Mercurya, Eltona Johna, raznih grupa tipa A-ha, pomodnih milenijskih retro manijaka kao što su The Scissor Sisters… I tako bih u nedogled mogao nabrajati, ali da ne pretjeram, samo ću još napomenuti da je ponovno po svemu tome nadahnuo gotovo perfektne pop melodije koje opet lakoćom ulaze u uho.

Prvi album je obilovao hitovima, ali ovaj će biti malo manje upečatljiv, ali će svakako dobiti svoju medijsku pozornost što je već pokazala i “We Are Golden“. Razlog leži u tome što je “The Boy Who Knew Too Much” nijansu mračniji (ali stvarno nijansu) i (uvjetno rečeno) ozbiljniji album pa ne legne na prvu, ali je mnogo bolje zapakiran kao cjelina nego “Life In Cartoon Motion“.

Jedna od glavnih mana ovog albuma leži u patetičnim baladama koje Miki teško sjedaju i vrlo često ispadnu vrlo isprazne, bez potrebne snage, energije i emocije koje bi recimo unio jedan od njegovih ‘idola’ Elton. Najbolji dokaz za ovu konstataciju, bila bi “I See You” koja je obogaćena velikim orkestracijama samo da bi se prikrila manjkavost osnovne teme i slabije Mikine interpretacije.

Ipak, glavna odlika Mike nisu balade, već vesele prpošne pjesmice na koje polude curice i malo starije cure koje vole zaigrane razbarušene momke koji je ponašaju kao tinejdžeri. U tom dijelu album podosta zaostaje za prvijencem, budući da je tamo gotovo svaka pjesma koliko god blesava bila postala hit, ali ima i “The Boy Who Knew Too Much” svoje draži. U prvom redu, tu je već spomenuta “We Are Golden”, potom “Blame It On The Girls“, “Touches You“…

U nekim trenucima se uspio izdići od standardnih shema koje ga zaokupljuju zbog čega je uspio pogoditi ‘u sridu’ i s nešto laganijim temama, iako je to iznimka, a ne pravilo ovog albuma. To ponajviše ide za pjesmu “By The Time” u kojoj je ugostio Imogen Heap te polukabaretsku “Toy Boy“, dok ostale laganice ipak nisu previše vrijedne spomena.

Vjerujem da će se drugim albumom Mika potvrditi kao pop zvijezda velikog kalibra iako iza sebe nema nekog pretjerano kvalitetnog materijala, ali ima hitove što je najbitnije u modernom svijetu pop glazbe jer sve drugo se jako brzo zaboravlja.

Mika je mlad i zabavan izvođač koji iskorištava svojih 5 minuta slave, a da bude i više od toga, mora maksimalno iskoristiti trenutak, osvojiti što više ženskih srdašca (i poneko muško) i mukotrpno štancati daljnje hit singlove. Zasad mu ide odlično, ali vidjet ćemo koliko može potrajati ova dječja bajka.