Power pop!

Grupu Kolodvor čine 3 ‘dotepenca’ iz Ploča i Opuzena i jedan Zagrepčanin koji su stacionirani u Zagrebu i sviraju u formaciji 2 gitare, bas i bubanj.

Predvođeni pjevačem, tekstopiscem i skladateljem Martinom Pulićem, Kolodvor je složio finu urbanu ploču koja mnogo polaže na zvuk šezdesetih, točnije The Beatles, Pink Floyd, Simona & Garfunkela, ex-yu novi val, Franz Ferdinand, The Libertines, The Strokes, ali iznad svega osjeća se prisutnost duha grupe Kinks.

“Dnevnik iz doline ogledala” je vrlo engleska ploča, barem što se zvuka tiče, a domaća publika bi mogla primijetiti sličnost s Plavim orkestrom i Nenom Belanom.

“Dnevnik iz doline ogledala” je snimana godinu dana s producentom Ivanom Pikom Stančićem. Album zvuči kompaktno, ujednačeno i fokusirano, a Piko Stančić je bend ‘skockao kak se šika’, što će reći, da je svirka besprijekorna, gitare zveče, bubnjevi su točni (je li možda usred snimanja Piko malo sjeo da pokaže dečkima, tko će ga znati).

U svakom slučaju, album je svirački dobro načinjen, plod rada uvježbanog benda. Može se u glavi stvoriti slika da će im koncerti biti rasplesani, energični i zabavni, a oni posjetitelji šmokljanskijih crta osobnosti (kao autor ovog tekstića) naći će se u ljubavnim stihovima koji su sasvim dovoljno višeznačni da podnesu tumačenje koje će dati trenutno raspoloženje. To je ono što se zove power pop.

Od 11 pjesama na albumu ne postoji niti jedan promašaj, a glavna prepreka u zvuku je unjkav glas samog Martina, koji je podesan za pjevanje pjesama o seoskim tragičnim ljubavnim pričicama, ali za pjevanje stvari kakve su na albumu “Dnevnik iz doline ogledala” je malo preplačljiv. Kvaliteta pjesama je solidna, kao što je teško naći težak promašaj tako je teško naći neki istinski bljesak inspiracije. Možda je “Dolazi ljeto” najbliže tome.

“Dnevnik iz doline ogledala” je solidan album koji iznad svega plijeni pažnju svojom simpatičnošću i nepretencioznošću. Nadajmo se da će biti hitova s njega, dosta je bilo cajki.