Power pop himne bez duše

Drugi album zmajeva iz Vegasa jasno pokazuje da ovaj bend ne kani skrenuti s jasno isplanirane putanje koja donosi uspjeh na radio chartovima i horde razgaljenih obožavatelja koji će tijekom izvođenja repetitivnih i često priprostih, no lako pamtljivih tonova euforično poskakivati i mahati rukama lijevo-desno.

To je jasno u većini pjesama na aktualnom izdanju, gdje se samo razlikuju uzori od kojih Imagine Dragons ‘kradu’ ideje. Primjerice, “I Bet My Life” očito je nastala na temeljima mekanog folk rocka, žanra koji je na neki način u sferu mainstreama ugurao bend Mumford & Sons. Kao drugi i još veći uzor očituje se Coldplay. U konstrukciji pjesama kao što je naslovna “Smoke And Mirrors” ili “Dream” sličnost s idejama najpoznatijeg britanskog pop rock benda prozirna je, a na trenutke je teško razaznati pjeva li određene stihove Chris Martin ili Dan Reynolds, vokalist Dragonsa. Istini za volju, spomenute su imitacije i glazbeno najsuvisliji momenti albuma, s prilično jakim melodijama i elegantnim razvojem pjesama. Puno je manje uhu dopadljiva brojalica “Polaroid” sa stihovima tipičnim za komercijalne pjesmuljke, gdje se svaki nedostatak inspiracije nadomješta opetovanim ispuštanjem zvuka “Oooooh“, koji je očito postao neki novi pop rock standard.

Ostatak albuma koji nije posebno vrijedan spomena ne donosi nikakvo iznenađenje, već se jednolične i bezdušne power pop himne nižu jedna za drugom.

Kod Imagine Dragonsa gotovo u svakoj pjesmi možete osjetiti to postupno pojačavanje ritma koje obično vodi prema euforičnom refrenu da bi sve završilo u zborskom pjevanju koje bi kao po nekom programu slušatelja trebalo dovesti do katarze.

Kao i kod stotine sličnih izvođača, problem je da ta formula može funkcionirati zasebno, kao singl koji će vam biti prikladan za pjevušenje uz radio dok perete suđe (a onda nakon nekog vremena, zahvaljujući nemaštovitosti glazbenih urednika na većini komercijalnih postaja, ta ista stvar postane vam do zla boga dosadna).

No, kad to ponovite deset ili više puta na albumu, djelujete kao da svaki put pričate jedan te isti vic.

Tekst: Tino Friščić