Povratak u vrlo sanjivi život

Često bendovi nepoznati široj populaciji znaju izdati vrlo jake i hvalevrijedne albume što im ne donese uspjeh, već i dalje iz teške opozicije nastavljaju svoj rad u nadi da će ih masa prepoznati.

Neki pri tome skrenu u komercijalnije vode i prodaju dušu vragu, dok drugi, dosljedniji vlastitom putu, odluče nastaviti svojim putem jer glazbu rade za svoju satisfakciju, a ne da bi se nekom pod svaku cijenu svidjeli. Takvi bendovi potom najčešće dobivaju etiketu ‘najbolji mali bend na svijetu’ ili slično što je opet odlična reklama i vrlo dobar povod za odlazak na neki njihov koncert.

Should su na sceni još od ’90-ih., ali zadnjih 13 godina od albuma “Feed Like Fishes” nisu ništa izdavali, pa im je novi album “Like a Fire Without Sound” pravi povratak u život. Kažem pravi jer je ovaj album prava divota slušati.Kroz devet pjesama bend je prošarao vrlo sanjivim temama koje uvelike graniče i s post-rockom uz mješavinu muško-ženskog vokala koji se idealno poklapaju u pjevanju. Glazbeni brojevi vrlo su hipnotizirajuće melankolični, kao da se kroz njih opisuje zimska hibernacija svega živog što nas okružuje.

U to nas uvodi i vrlo zanimljiv omot koji kao da zrači mir i spokojnost albuma. Priroda, klupica, jezero i planina najbolji su prikaz odmora za tijelo i dušu na svježem zraku, a baš tako nešto nam pruža i “Like a Fire Without Sound” svojim neodoljivim melodijama.

Mirnoća koja vlada na albumu niti u jednom trenutku ne postaje zamorna kao što zna biti slučaj kod mnogih melankoličnih srodnika, pa počevši od uvodne “Glasshouse” koja oduševljava svojom laganom dream pop atmosferom osjeća se da je Should izrastao u pravi dragulj indie pop glazbe.

“Turned Tables” pomalo zvuči kao radovi Belle and Sebastian dok je u njemu još bila Isobel Campbell, “Awake At Night” ponajviše je mračna tema sa izrazitim instrumentalnim igricama, a sve završava s finalnom “The Great Pretend” koja je pravi klimaks cijelog izdanja.

Iako je na albumu samo devet pjesama, album ima i više nego poštenu minutažu (41 minuta), a najviše za to je zaslužno postepeno razrađivanje pjesama koje započinju laganim glazbenim introima koji potom bivaju sve usmjereniji prema glavnim motivima. Time su dobili na maloj kompleksnosti svojeg zvuka što ničime ne umanjuje njegovu melodioznost.

Album su snimali zadnjih pet godina što nam jasno pokazuje želju benda da svojim fanovima pruži nezaboravan glazbeni moment. “Like a Fire Without Sound” svakako se ubraja u tu kategoriju jer na njemu nema loših pjesama, već se sve besprijekorno prelijeva u bujicu gotovo perfektnih shoegaze/post-rock pjesama kakvih se ne bi postidjeli niti Sigur Rós.

Sumnjam da će Should ovim albumom napraviti neki veliki skok u karijeri, ali svakako zaslužuju titulu jednog od ‘najboljih malih bendova’ na koje svakako treba obratiti pažnju. Nema boljeg dokaza za to od “Like a Fire Without Sound”.