Povratak u punom sjaju

Godine 1988. ovaj je britanski bend objavio prvi studijski album “Reek Of Putrefaction” i automatski privukao pažnju šire javnosti u svijetu metala, a pravi procvat i puni sjaj doživljava nekoliko godina poslije objavljivanjem albuma “Necroticism – Descanting The Insalubrious” (1991.) i “Heartwork” (1993.), koji ga svrstavaju među najznačajnije death metal bendove.

Uslijedio je još jedan album, “Swansong” (1996.), i nakon toga raspad koji je potrajao više od desetljeća, da bi se pred koju godinu okupili i uglavnom nastupali na open-air festivalima. A sada, na radost svih poklonika, Carcass objavljuje povratnički album s kojim su opet zasjali u punom sjaju, na kojem su starosjedioci Jeff Walker (bas, vokali) i Bill Steer (gitare) ‘regrutirali’ Daniela Wildinga (bubnjevi) i Bena Asha (gitare).

Rekli bi da Carcass nastavlja tamo gdje je stao i na neki način rekonstruirao karijeru ukrašenu s modernim dodacima, prije svega u produkciji (Colin Richardson), koja je omogućila uistinu kristalna zvukovna obilježja, s naglaskom na melodičnost u gotovo svim segmentima. Album ima korijenitih dodira s grindom, težak je, ali i spretan u naglašavanju svoje melodičnosti, gitarske izvedbe su u najvećem dijelu čiste, okrenute heavyu s djelomičnim utjecajima groovea, vokali kontinuirano bolno vrištavo-režeći, bubnjevi brzi, metodički i rasprskavajuće-mitraljirajući, a atmosfera poprilično siva.“Surgical Steel” otvara melodični, hard’n’heavy gitarski uvod “1985“, na kojeg se nadovezuje kratka, melodična, a s druge strane lomljiva i grandiozna stvar s blast dionicama, “Thrasher’s Abbatoir“. Ona je pravi ‘direkt u glavu’, na prvo slušanje zaokupi punu pozornost, i nagna slušatelja da bude nestrpljiv u iščekivanju da čuje pjesme koje slijede. U “Cadaver Pouch Conveyer System“, osim melodičnih gitara i brzog ritma, do izražaja dolaze melodične i kristalno čiste solaže Billa Steera.

Srce albuma i pjesma koja se sama po sebi izdiže daleko iznad ostalih jest “The Granulating Dark Satanic Mils“, najmelodičnija, a isto tako i rasturački nastrojena, uz već prepoznatljivo Jeffovo pjevanje, onako puno bijesa. Odmah uz bok joj je “Unfit For Human Consumption“, pjesma tipična za “Heartwork” album, s lomljivim gitarskim melodijama i višeglasnim pjevanjem, poglavito na refrenu.

S pjesmom “Captive Bolt Pistol” javnosti je predstavljen album, tako da je mnogima već poznata i spada u sam vrh albuma, po melodiji, brzom tempu, te opetovanom višeglasju. Za sam kraj ostavljena je najduža pjesmu u karijeri Carcassa, osamminutna “Mount Of Execution“, koja se ne može povezati niti s jednom na albumu, a ni u cijeloj im karijeri. Započinje akustičnom gitarskom dionicom, melodična, atmosferična, s hrpom riffova i solaža, pravilnih bubnjarskih ritmova, nešto osornijih groovea, uglavnom umjerenog tempa i kao takva dobrim dijelom osvježavajuća.

Unatoč dugogodišnjem izbivanju sa scene, ovaj je album dokazao da Carcass još uvijek ima snage, znanja i moći i da je trebao fanovima diljem svijeta. Na staru školu ekstremnog zvuka i korijene nije se i ne smije se zaboraviti, nego ih njegovati iz generacije u generaciju, a Carcass je bend koji i više nego zaslužuje naći se u toj priči.