Povratak u prošlost kroz budućnost

    1146

    Karma To Burn

    V

    Datum izdanja: 27.05.2011.

    Izdavač: Napalm Records

    Žanr: Stoner

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. 47
    2. 50
    3. 48
    4. The Cynic
    5. 49
    6. 51
    7. Jimmy Dean
    8. Never Say Die

    Svojim drugim povratničkim, nakon sedmogodišnje pauze, pa reuniona 2009., a petim ukupno studijskim ostvarenjem, američki stoner rock-metal bend Karma To Burn, koji je diskografsku karijeru započeo s albumom “Karma To Burn” 1997. godine, nastavio je uglavnom tamo gdje je stao na prethodnim albumima.

    I dalje slijedi oprobanu ‘stoner’ formulu kojom kombinira elemente bluesa, rocka, heavy i doom metala s psihodelično-melankoličnom atmosferom, kroz teže, ‘dirty’ ritmove i retroiziranu produkciju.

    Generalno gledajući bi to bilo tako, no uđemo li u detaljiziranje ovog izdanja dolazimo do nekoliko zanimljivijih zaključaka. Naime, radi se ipak o izraženije melodičnijem, stabilnijem, čak više heavy-rock albumu negoli smo to od ‘stoneraša’ naučeni, pa se samim time stječe dojam i nešto veće prosvijetljenosti. Odnosno, sve to nekako izgleda i zvuči manje turobno. Uz to, uobičajeni srednji ritam više naginje ka ubrzanjima, manje prema usporavanjima, a duboki, tutnjavi basovi održavaju ovom stilu karakterističnu potmuliju atmosferu.

    Instrumentalne izvedbe, premda su ostale glavni brend, ne čine se tehnički prezahtjevnima, što, naravno, ne utječe na njihovu kvalitetu, ali svakako utječe na protočnost, i nude povećanu mogućnost konzumacije fanovima koji nisu striktni pratitelji ovog subžanra. Dojam da nema puno ‘varijacija na temu’, odnosno da nema previše strukturalne razvijenosti, elemenata progresije i gotovo nikakvih promjena ritmova unutar pjesama, pojačava takva razmišljanja.

    Muziku podržava

    Isto tako, osjećaju se i utjecaji boogiea, ima elemenata groovea, cleany solaža, a i produkcija je nešto ‘prozračnija’, pa se sve to skupa čini osjetno probavljivijim. Koliko god netko možda mislio da su to nedostatci, Karma To Burn ih je okrenula u svoju korist, jer pjesme naoko (i nauho) jesu jednostavne, ali ipak nude veću mogućnost ugode kod preslušavanja, i samim tim umanjuju potrebu za naprezanjem i ‘mozganjem’. I zato što traju oko 37 minuta, pa je i tu izbjegnuta mogućnost ‘zamora materijala’.

    Pjesme su u kompletu slušljive, mislim da su koncertno vrlo atraktivne, a pet ih je instrumentalnih (one s brojevima u nazivima), dok su tri ‘pojačane’ vokalima. Upravo je odlična instrumentalna kulisa, na koju bi se bez problema mogli dosnimiti i montirati vokali, još jedna od kvaliteta ovog albuma.

    Ono što ne valja jest dojam jednoličnosti instrumentalnih naslova ako im se površno pristupa, iako bi heavy-rock stvar “51” mogla promijeniti takve stavove. Sigurno je da će se u onima s vokalima, koje je snimio Daniel Davies (Year Long Disaster) i otišao iz benda, mnogi puno lakše snaći. Pogotovo u “Never Say Die“, s istoimenog oproštajnog albuma Ozzya i Black Sabbatha iz 1978. godine, benda sa čijom se impresioniranošću niti Karma To Burn ne može boriti.

    A nema niti razloga, jer svi bendovi stoner okruženja zadiru u baštinu Black Sabbatha, a samo je pitanje koliko koji u tome uspije, i koliko vjerodostojnosti prenese u svoje note. Karma To Burn ima klišeja, ali ima i svojih autohtonih vrijednosti, a vjerujem da je najveća individualna sviračka kvaliteta plus zavidan kompozitorski potencijal, što je spojeno u jednu cjelinu dalo još jedno i više nego solidno ostvarenje.

    Muziku podržava