Povratak u budućnost soula

Vrijeme je u umjetnosti relativna varijanta, a duh vremena u umjetnosti teško definirajuća kategorija.

Posljednji u nizu koji će zastupati ovu tezu je mladi teksaški kantautor Leon Bridges, koji se na svom nastupnom albumu napaja zvucima Otisa Reddinga i Sama Cookea, a nije mu strano ni zaigrati rockabilly, otpjevati nešto malo countrya i završiti album uznositim gospelom. Dakle, zvuk je naštiman na “Coming Home” kao da se vremenskom kapsulom, Deloreanom ili nečim trećim Bridges iznenada iz 1965. ukazao u 2015. Bridges vjerojatno doma nema kompjutor, ne koristi mobitel, ima stari fotić koji nije digitalni, ne zna što je bezolovni benzin. Tako kaže zvuk njegove ploče i vara poput političara u predizbornoj kampanji.Bridges zna u kojoj godini živi, pa je iskoristio blagodati servisa Spotify, i u prvoj polovici ove godine postao poznat po pjesmi “Coming Home”, koja je brzo nalazila svoj krug poštovatelja.Dok od Leona dvostruko stariji Thom Yorke trkelja svašta protiv Spotifya, snimajući usput u vražju mater naporne albume kojekakve kvalitete (zalome mu se i dobri!), mlade generacije muzičara koriste servise da dođu što bliže do svoje publike. A usput se vidi kako današnja mladež poštuje staro afroameričko zlato. Bridges ne krije svoje uzore, povremeno ih prerevno slijedi, no bolje da slijedi Sama Cookea ili Otisa Reddinga nego neke zle narkomane. Bridges će u svom izričaju prije odabrati eleganciju nego grubost, i radije poći utabanim putem nego preuzeti rizik. Takav pristup mu je, uz nedvojbenu kvalitetu, pomogao da bude nominiran za Grammya za najbolji r’n’b album.

A 34 minute albuma “Coming Home” sadrže mnogo trenutaka kojima bi se djedovi, kumovi i ostala rodbina soula itekako ponosili: to pogotovo vrijedi za uvodne dvije “Coming Home” i “Better Man“. “Brown Skin Girl” bi se mogla reklamirati sloganom “probajte ne pucketati prstima uz ovu pjesmu”, “Lisa Sawyer” je zamamna staromodna balada, solidna “Flowers” poziva na ples (jesu li prateći vokali malo inspirirani s “Big Yellow Taxi” Joni Mitchell?), “Twist and Groovin” je vrlo zabavan, iako ne toliko dojmljiv country broj.

Pravo remek-djelo je završni komad gospela “River” – obogaćen pratećim kristalnim vokalima pjesma dosiže nebo i daje još jedan dokaz staroj narodnoj da je najbolji instrument na svijetu ljudski glas. Jedva čujni instrumenti i malo jače naglašene udaraljke su kreirale mnogo prostora da se vokali iskažu: drhtaj “Wanna know, wanna know, wanna go, wanna go” je jedna od najljepših vokalnih dionica u ovoj godini.