Povratak genijalnosti iz sredine devedesetih

Nakon što je s tri posljednja albuma napravio značajan odmak od koncepcije korištene na albumima iz sredine devedesetih, pa nakon toga ostao i bez former vokala Pasi Koskinena, Amorphis se novim albumom vratio u velikom stilu. Angažman relativno nepoznatog pjevača Tomija Joutsena pokazao se punim pogotkom, ostatak benda kao da je napunio poluprazne baterije, i rezultat toga je “Eclipse“, novo remek-djelo iz radionice ovog helsinškog benda.

S muzičke strane, “Eclipse” je spoj gothic metala, folka i deatha, uz blagi utjecaj progresive, prvenstveno zahvaljujući jednom dijelu klavijaturističkog izričaja, dok je s tekstaulne strane konceptualno djelo, koje se zasniva na finskoj mitološkoj priči “Kalevala”. Točnije rečeno, on je spoj njihova tri, po mnogim prosudbama najbolja albuma – “The Karelian Isthmus”, “Tales From The Thousand Lakes” i “Elegy”. Mislim da ovaj opis govori sve o njemu, no, neke stvari ipak vrijedi posebno istaći.

Promatrajući ga s individualne strane, zasigurno je najjači u vokalnim izvedbama, koje su energične, nabijene emocijama, istovremeno i depresivo – melankolične. Najviše vokalnih dijelova otpjevano je u clean izvedbama, a ono što će najviše obradovati starije obožavatelje je činjenica da Tomi sjajno growla, čime je značajno doprinio da se ovaj materijal može uspoređivati s najranijim ostvarenjima.

Uz atmosferski raspoložene klavijature, piano dijelove i baseve, ono što svakako vrijedi istaknuti je i gitaristički come back. Naime, one su snažne, odrješite, ekplozivne, rasparajuće. Jednom rječju – sjajne.

Ranije istaknutom zlatnom razdoblju benda najbliže su kompozicije “Leaves Scar” i “Perkele (The God Of Fire)“, koje usto sadrže najvišu razinu growl vokalnog izražavanja. “House Of Sleep” je depresivna gothic pjesma, koja bi, da se tamo našla, bila jedna od najboljih na dva zadnja Sentenced albuma. ‘Highlight’ albuma bez premca je “The Smoke“, fenomenalna pjesma maštovite harmonije, u kojoj dominiraju clean vokali, mada niti uloga growla nije zanemariva.

Pjesma “Brother Moon” je rađena s najviše folk elemenata, a “Under A Soul And Black Stone” također je naslov vrijedan isticanja, pogotovo stoga što je u svojem većem dijelu melankolična balada, da bi se u svojoj zadnjoj trećini transformirala u pravu žesticu.

Ovo su tek kraći opisi nekih pjesama, jer bi o svakoj od njih, a i o onima koje ovdje nisu istaknute, mogli ispričati mini priču, no, za to ipak nema prostora, a niti prevelikog razloga. A nije niti toliko bitno koja je od njih najbolja ili bolja od ostalih.

Najbitnije je da je Amorphis ponovno napravio veliki album, i vratio dobar dio izgubljenog kredita. Ustvari, ovo nije veliki, ovo je po mojem sudu, njihov najveći album i najozbiljniji kandidat za metal album godine.