Povratak akustici i tradiciji

Grammyem nagrađeni trubač i skladatelj Roy Hargrove je objavio svoj novi, petnaesti kompakt disk. Posvetio ga je početkom godine preminulom Bobu Popescu, vlasniku hollywoodskog Catalina Bara poznatog po nastupima najvećih jazz zvijezda, primjerice Dizzya Gillespiea. I Hargrove je svirao u tom Baru koji mu je ostao u lijepoj uspomeni, a ugođaj koji vlada na takvim nastupima obilježio je izvedbe na ovom albumu.

Poznat kao glazbenik koji obožava svirati u klubovima i ostalim manjim prostorima poput Catalina Bara, koji omogućuju prisan ugođaj, Hargrove je jedan od rijetkih poznatih jazista današnjice koji često svira na jam sesionima. On ih svojom spontanom i poticajnom svirkom, prenoseći na druge glazbenike radost muziciranja i pozitivne vibracije, uvijek učini uzbudljivima.

U razgovoru što smo ga vodili nakon jednog od njegovih koncerata o tome je rekao: “Kad sam došao u New York svake sam večeri odlazio u klub Bradley’s koji je odigrao značajnu ulogu u mojoj edukaciji. To je mali klub u kojem su glazbenici ‘visili’ nakon svojih nastupa.

Tamo ste mogli vidjeti sve iz svijeta jazza, bez obzira jesu li svirali ili sjedili i slušali. Ali to je bio piano bar u kojem je najveća formacija uglavnom bila duo kontrabasista i klavirista. Ponekad su ‘dozvolili’ bubnjaru da im se pridruži, ali ne pre često jer je to bila malena prostorija. Bilo je ludo boraviti tamo svake večeri i slušati, primjerice Kenny Barron Trio, Mikea LaDonnea, Johna Hicksa.”

Nakon intenzivnog djelovanja sa svojom električnom fusion skupinom RH Factor, te tematskih albuma, trubač i skladatelj Roy Hargrove vratio se akustičnom zvuku i tradicionalnijem iskazu bliskom hardbopu. Vratio se jednostavnosti glazbenog iskaza svirajući čak trinaest kraćih izvedbi kojima priziva rane glazbene utjecaje, sjećanja na uzore i jazz glazbu kakva se nekad svirala. Osim neospornih sviračkih kvaliteta na ovom albumu, kao ni na jednom do sada, iskazuje i iskustvo, stav prekaljenog jazzista.

Snimio ga je sa svojim stalnim kvintetom u kojem sviraju jazzisti mlađeg naraštaja, ali već iskusni improvizatori: alt saksofonist i flautist Justin Robinson, klavirist Gerald Clayton, kontrabasist Danton Boller i bubnjar Montez Coleman. Zahvaljujući dugogodišnjoj suradnji s tim glazbenicima, s kojima je isti repertoar izvodio na brojnim turnejama i koncertima, ostvario je međusobno povjerenje i poticajno okružje za svakog od njih kao solista. Upravo zato izvedbe, osim što su odsvirane duboko emotivno i profinjeno, djeluju opušteno, bez potrebe za dokazivanjem, kao na nekom jam sessionu, ali čvrsto, sigurno i uigrano.

O događajima koji su tome prethodili i koji su utjecali na takav stav rekao je: “Bio sam u pravo vrijeme na pravim mjestima. Moj je otac obožavao glazbu. Imao je sve ploče koje su nekad bile hitovi. Odrastao sam slušajući tu glazbu. Svirajući tim pristupom iskazujem divljenje prema glazbi koju sam slušao kao dijete.”

U skladu s tim je i repertoar koji je odabrao za ovaj album. Osim brojnih vlastitih skladbi i tek ponekog standarda svira i skladbe glazbenika starijeg naraštaja koje iznimno cijeni i koji su izvršili snažan utjecaj na njegovu karijeru.

O tome je rekao: “Dvije godine pohađao sam Berklee School of Music, a godinu i pol New School of Social Research. Tamo sam usvojio znanja o harmoniji, ali najvažniji u mojem glazbenom razvoju bili su nastupi sa starijim glazbenicima. Kao sedamnaestogodišnjak krenuo sam na svoju prvu turneju s Frankom Morganom i trijom Ronniea Mathewsa s Walterom Bookerom i Idrisom Muhammadom. Bilo je to moje glazbeno krštenje.

Bobby Watson je bio moj učitelj. Od njega sam naučio mnogo o skladanju. Učio sam svirajući s Johnom Hicksom, Larryem Willisom, Jamesom Moodyom, Davidom ‘Fatheadom’ Newmanom. Obožavam Billya Higginsa kojeg sam upoznao kao mladić, dok sam bio na turneji s Frankom Morganom. On je tada svirao u sastavu Cedara Waltona.”

Hargrove na ovom albumu poštovanje iskazuje glazbenicima raznih žanrova od kojih su neki poznatiji kao izvođači nego kao autori. Album otvara izvedbom skladbe “I’m Not So Sure” jazz klavirista Cedara Waltona, a izvodi i skladbe “To Wisdom The Prize” jazz klavirista Larrya Willisa, potom “Bring It On Home To Me” gospel, R&B, soul i pop pjevača Sama Cookea, “Mr. Clean” jazz, soul, hipo hop, funk, R&B i gospel klavirista i orguljaša Weldona Irvineas mlađeg, te “Starmaker” jazz, rock, blues i soul saksofonista Loua Marinia.

Uz “Mr. Clean” jedini istinski standard na albumu skladba je “Speak Low” Kurta Weilla i Ogdena Nasha. Sve ostale iz pera su Roya Hargrovea.

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog llista od 1. lipnja 2008.)
(Foto: Davor Hrvoj)