Potrebno je biti hipi u srcu

Davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća Johnny Rotten iz Sex Pistolsa prosiktao je kako hipijima nikad ne treba vjerovati. Je li došlo vrijeme iznova analizirati njegove riječi? Bit će da jest, jer Devendra Banhart vjerojatno je posljednji preživjeli hipi koji vješto spaja folk trubadurstvo s psihodelijom, tek povremeno gubeći orijentaciju.

Devendra Banhart je čudak, osobenjak, ekscentrik neodoljiva šarma i iznimno kvalitetnih, stilski neuhvatljivih pjesama; zbog njega je oformljen posve novi glazbeni žanr freak-folk (kao da John Jacob Niles ne postoji?).

Prve je albume objavljivao u lo-fi tehnici snimajući ih na telefonske sekretarice, no širu je popularnost stekao četvrtim “Cripple Crow“, prvim studijskim albumom doista i snimljenim u studiju.

Nije više bilo hipija koji u svom dnevnom boravku svira za društvance, već je cjelokupan glazbeni izričaj podignut za jedan – u njegovom slučaju – ogroman nivo. Nužno, uslijedio je djelomični gubitak iskonske šarmantnosti.

Nema one topline i prisnosti, već se stvorio odnos ‘izvođač-pozornica-publika’. Nestalo je one mističnosti i nije više bilo onog smiješka odobravanja s vaše strane ‘kako čovjek radi ono što voli i uživa u tome’. Svojim četvrtim albumom, Banhart je postao profesionalac, počeli ste ga doživljavati kao izvođača, ne kao prijatelja koji svira za vas.

Nažalost, taj je odnos samo produbljen petim uratkom “Smokey Rolls down Thunder Canyon“: zašto je i kako Devendra uspio preskočiti međufazu folk trubadura i rock zvijezde ostat će dijelom misterij. Međutim, osnovna je razlika u shvaćanju pojma hipi: danas se na njih gleda blagonaklono, postali su simpatičan ukras i sjećanje na neko bolje vrijeme onih koji su im zavidjeli ili se nisu ni rodili. Danas ne mijenjaju svijet.

Peti album polako – ali sigurno – napušta ‘americana’ izričaj i plovi prema mainstream vodama. Gotovo da Banhart postaje sve samouvjereniji u vlastitu genijalnost: u potpunosti je napuštena nekadašnja forma, a prateći bend postao je sve složeniji i brojniji (ipak, tave i lonci još se ne daju otjerati).

Ljepota freak-folka leži u ekscentričnosti i dobrim pjesmama, ali kad se netko počinje više truditi biti ekscentričan nego oko dobrih pjesama, stvari u pravilu ne kreću nabolje.

Karipski ritmovi, reggae, psihodelični rock, ali i posve nepotrebne poveznice s glazbom sedamdesetih i – još luđe – grupom Jackson 5 učinit će album na trenutke zamornim i nevrijednim preslušavanja.

No, oni uporni pronaći će pet-šest pjesama koji će reći kako Devendra Banhart ima još puno toga za pružiti, makar je na tren skrenuo sa svog puta.