Potpuni krah ikone hip-hopa

James Todd Smith, rapper koji se skriva iza akronima LL Cool J (Ladies Love Cool James) jedna je od ikona hip-hop glazbe. Već kao šesnaestgodišnjak potpisuje za popularnu izdavačku kuću Def Jam, i nakon hita “I Need A Beat” 1984. godinu dana kasnije objavljuje svoj prvi dugosvirajući uradak “Radio”.

Nakon uzleta, uskoro je uslijedio prvi pad u njegovoj karijeri, socijalne teme koje su postale popularne u žanru nisu bile u skladu s njegovim imidžem i stihovima, pa je tek četvrtim albumom “Mama Said Knock You Out” (1990.) ponovo vratio kredibilitet, predstavljajući se kao žestoki tip s ulice. No, objavljivanjem izdanja “Mr. Smith” 1995. nazire se već njegov povratak u pop vode za najšire mase, što definitivnu potvrdu dobiva na “Phenomenon” koji je više okrenut komercijalnom R&B-u nego hip-hopu.

S posljednjim nosačima zvuka “G.O.A.T.” (2000.), iza čega se skriva sve samo ne skromna izjava “Greatest Of All Time” te “10” (2002.), simbolično označavajući da je to njegov deseti album, te “The DEFinition” (2004.) bilježi lagani pad popularnosti, kako kod kritike tako i publike. Tako da sam se s razlogom pitao je li “Todd Smith” najava nekog zaokreta ili će Cool James nastaviti tonuti sve dublje u jeftinu komercijalu.

Moram priznati da sam svojedobno bio veliki fan LL-a, već u najranijoj fazi je pokazao veliki potencijal i energija koja se osjetila na njegovim ranijim materijalima morala je, ako ništa drugo, barem u vama izazvati poštovanje. No, od sredine devedesetih i koketiranja s R&B glazbom kao je karijeru stavio u drugi plan te se više posvećivao filmu, a odnedavno i dizajniranju odjevne linije s njegovim potpisom.

“Todd Smith” je, po mojem skromnom mišljenju, možda i njegov najlošiji album uopće. Dvije malo žešće stvari – “It’s LL And Santana” i te “What You Want” su ispodprosječni uratci čak i za današnje relativno niske standarde. Ostatak albuma sladunjava je glazba za nedorasle adolescente, R&B konfekcija za tjedan dana u radio eteru i brzi zaborav.

I nije tu samo problem produkcije (među imenima koji su pomogli LL-u su The Neptunes, Jermaine Dupri i Trackmasters) već i limitiranosti i potpunoj nezainteresiranosti, pa na trenutke zvuči kao jeftini uvoz iz alpskih krajeva sredinom devedesetih, poput Mr. President, Pappa Bear, C-Block ili DJ Boba. Vrhunac je “#1 Fan“, pjesma u stilu Ricky Martina i Marc Anthonyja s latino melosom u pozadini u kojoj uglavnom pjeva, i to, treba reći, jako loše.

LL Cool J potpuno se izgubio u pokušaju da stvori hip hop/R&B crossover koji će zvučati dobro i imati i neku glazbenu vrijednost, no najbliže je tome bio još na “Phenomenon” objavljenom prije gotovo deset godina. Imam osjećaj da su i njemu, poput Ice Cubea npr. na pameti neke potpuno druge stvari, a glazbenu karijeru nastavlja tek po inerciji.

Žalosno je vidjeti sjajnog talentiranog rappera kako svakim novim albumom pada sve niže, te usput gubi i zanimanje kritičara i (što je ipak mnogo bitnije) publike, koja se, ako već traži komercijalni hip-hop radije okreće 50 Cent-u ili The Black Eyed Peasima nego njegovim bljutavim pjesmuljcima.