Potonula arka glam-pop-rocka

Krajem prošle godine švedski glam-pop-rock bend The Ark najavio je kompilaciju singlica, turneju i raspad benda nakon posljednjeg održanog koncerta te turneje. “Arkeology” je njihov pravi presjek karijere.

Nastali su još daleke 1991. kada su svi još bili u tinejdžerskim godinama, da bi tek 2000. izdali svoj prvijenac jednostavnog naslova “We Are the Ark”. Od tada pa nadalje svi njihovi radovi bili su zapaženi, ponekad i kontroverzni, ali nikad nisu uspjeli dostići slavu kakvu su ponijeli npr. njihovi susjedi iz Finske, pop metal bend HIM.

The Ark tijekom cijele karijere svoj su glam rock obogaćivali prekrasnim pop melodijama zbog čega su sve njihove pjesme imale jaku radiofoničnu notu. Već uvodni hitovi poput “It Takes a Fool to Remain Sane“, “Echo Chamber“, “Let Your Body Decide” i “Joy Surrender” pokazali su koliki potencijal bend ima, te da pred njima stoji svijetla budućnost.

U ljeto 2002. uslijedio je “In Lust We Trust” koji je isporučio novu porciju hitova. Ponajviše je svima upao u uho ili možda još bolje rečeno u oko tekst pjesme “Father of a Son” gdje se zalažu za prava homoseksualaca na posvojenje djece. Poznato je da je frontmen Ola Salo biseksualac, pa je to ispala potpora istospolnim vezama i brakovima. Osim “Father of a Son”, podosta prašine podiglo se i oko pjesme “Disease” koja zvuči kao da govori o AIDS-u, ali je Ola više puta demantirao da je sida bila glavni motiv pjesme.

Kroz te dvije pjesme na neki se način i obračunavaju s kršćanstvom i vjerskim nepodržavanjem homoseksualizma, često koristeći ‘hallelujah‘ ili stihove kao što su ‘And the lions ate the Christians and the Christians burned the witches‘. “In Lust We Trust” dodatno je zastupljen skladbama “Calleth You, Cometh I” i “Tell Me this Night Is Over“.

Sa “State of The Ark” napravili su prvi značajniji pomak u glazbi koristeći više orkestracije i klavijature što se odlično poklopilo u najavnom singlu “One of Us Is Gonna Die Young” koji je i danas rado slušan od naših radio urednika. S “Clamour for Glamour” približili su se zvuku The Hellacoptersa, dok su “Trust Is Shareware” i “Deliver Us from Free Will” ipak trunčicu manje upečatljive.

Svirajući po mnogim ljetnim festivalima diljem Europe i Amerike, 2007. su se sjetili da bi mogli probati vidjeti kako je to ići na Eurosong. Domaći teren s pjesmom “The Worrying Kind” bio je lakoćom osvojen, a potom je uslijedilo i samo natjecanje u Finskoj u kojem su imali direktan ulazak u finale, ali nisu se previše proslavili, budući da su bili među posljednjima (18. mjesto). Sama pjesma zvuči kao spoj švedske ABBA pop tradicije s tek natruhama glam-rockerskog pristupa.

Prije samog odlaska u Finsku napravili su novi album “Prayer for the Weekend” koji je tako dobio odličnu promociju. Zanimljivost ovog izdanja je što je bend narastao za jednog člana, pa je za stalno primljen klavijaturist što je i bilo za očekivati, budući da im se glazba još više pomakla u tome pravcu.

Osim eurovizijske pjesme, album su ponijele i vrlo bombastičan prvi singl “Absolutely No Decorum” i naslovna skladba “Prayer for the Weekend” kojom su zaokružili priču o mračnom synth-pop-rock zvuku, a “Little Dysfunk You” bio je dodatni iskorak ka elektro-synth ambijentalnom pop-rocku s izrazito melodičnim ‘bridgeom’ i refrenom.

Prošlogodišnji “In Full Regalia” ostat će ponajviše upamćen po zanimljivom načinu objavljivanja jer je objavljen kao časopis na sto stranica u kojem se opisuje dvadesetogodišnja prošlost benda uz dodatak CD-a s deset novih pjesama. Iskreno, ovo im je i najlošije ostvarenje, pa su istaknute i samo dvije pjesme na kompilaciji, “Superstar” i “Stay with Me“.

Kako često zna biti slučaj, tako su i na “Arkeology” (puno ime kompilacije je “Arkeology: The Complete Singles Collection“) predstavljene dvije nove pjesme koje pokazuju da je bend napisao sve što su imali za reći jer “Breaking Up with God” i “The Apocalypse Is Over” sigurno ne bi imale mjesta na nekom od prva tri albuma benda.

Ne znam koliko im je odmoglo isto ime kao i ono norveških metalaca, ali The Ark je zasigurno mogao još više prodrmati glazbenom scenom nego što je napravio u zadnjih (dva)desetak godina. Nizom zabavnih a ponekad i vrlo angažiranih pjesama isticali su se kao bend koji nije tek pukom srećom došao do svojeg statusa.

Prateći malo modernije glam rockere poput npr. užasnih Semi Precious Weapons kojima treba jedna Lady Gaga da ih ispromovira, sjetim se revivala koji se dogodio početkom novog milenija s nizom nordijskih bendova, a koji je kulminirao s pojavom The Darknessa na Otoku. Razlika između njih i novih neminovna je jer bendovi poput The Arka ili The Darknessa ipak u prvi red stavljaju glazbu, a tek onda svu glam pompoznost koja ide uz spomenuti žanr.

Kada bismo zbrojili i oduzeli cijeli rad The Arka, vidi se da su prva tri albuma najbolje što su pružili, dok preostala dva malo kaskaju za njima. Odlično je što je i ova kompilacija tako složena (ipak je to kompilacija singlica), pa su istaknute najbolje pjesme benda. Ako se netko ukratko želi upoznati s radom benda The Ark koji je glam-rock s lakoćom spojio s pop melodijama, “Arkeology” je najbolje štivo za to.