Postoje trenuci albuma koji obećavaju razvoj identiteta benda

Zagrebački Blak Monastery lako bi mogao biti tisuću i prvi stoner bend na planeti, računajući od vremena nekolicine pjesama Black Sabbatha s početka ’70-ih godina, a prema čijoj se recepturi tijekom naredne dvije dekade razvijao čitavi podžanr, pa sve do današnjih dana i čestih slučajeva povrataka old schoolu.

Black Sabbath je međutim tih ’70-ih godina bio puno više od onoga što se kasnije počelo nazivati stonerom, pa tako kad neki stoner bend obeća da se vraća old schoolu, čitav mu opus, koliko god kolosalan bio, obično zazvuči poput pojednostavljene verzije Black Sabbatha, s lošijim gitarama i slabijom ritam sekcijom.Blak Monastery je mlađahan tročlani old school bend iskusni(ji)h metal svirača koji u svakom slučaju vole ono što rade. No koliko god oni voljeli to što rade, sviraju zapravo po dobro utvrđenoj šabloni koju je prije njih isfuralo more bendova. Dobra je stvar što znaju što žele svirati. Loša je stvar što se čovjek teško može zakačiti isključivo za njihovu muziku, kad već postoji hangar prethodno snimljene slične muzike u izvedbi nekih drugih bendova.

Za debitansko izdanje, “E.W.I.L. A.T.O.M.” je hvale vrijedan album i teško da bi se našao ljubitelj stonera, doom rocka i sludgea koji ga ne bi odvrnuo do daske. Pitanje je samo koliko se slušatelj, uz more sličnih izdanja, može zadržati baš na ovom.

Tijekom trideset i osam sirovih minuta bend se predstavlja sa sedam, mudro ne pretjerano produciranih te vjerojatno uživo odsviranih naslova, od kojih je “Black Mastery” kratki uvod sazdan od pomalo banalnih riffova, a “P.P.G.S.N.” kraći i jedva smisleni izlet u HC punk vode. Pjesma je rasturačina, istina. No i ovakve samodostatne beskompromisnosti u vidu stvaranja pjesama iz čiste zajebancije već su viđene i teško da su ikomu još uvijek zabavne.

Ostalih šest naslova daju naznaku da se bend tek zagrijava za nešto puno bolje. “Blakulla” otkriva oveće vokalne mogućnosti gitarista i pjevača Lea Budinskog, no kao u jeku tereta kojekakvog naivnog bunta, taj isti vokal na pojedinim ostalim pjesmama povremeno ispadne iz igre, odnosno nije toliko kontroliran i upečatljiv kao na “Blakulli”. Ovim odličnim stoner/doom rock standardnom bend očito otkriva svu svoju ljubav prema Black Sabbathu, no svaka sličnost je naravno slučajna.

Slojevitije “Exstasys Brethren” i “Chasms” ključni su trenuci albuma, pomalo lišeni Black Sabbatha, a koji obećavaju razvoj identiteta benda i to van granica učmalog stonera. Garantiraju svakako i odličnu svirku na mogućim narednim koncertima. Uz kataklizmičnu završnicu “A-bomba” upravo ove tri pjesme predstavljaju Blak Monastery kao vjerojatno jedan od dva najbolja benda s domaće, moguće i regionalne, stoner/doom/sludgescene.

“E.W.I.L. A.T.O.M.” u svakom je slučaju dovoljno dobar album da spomenuta scena živne i da ju se još neko vrijeme održi na životu.

Tekst: Ivan Miočić