Post-wave kao novi žanr

Iako kritičari često izmišljaju nove žanrove da bi što lakše opisali pojedini bend, ovog puta su baltimorski Future Islands sami sebi nalijepili etiketu post-wave što bi u principu i najbolje odgovaralo njihovoj svirci.

Bend je nastao 2006. godina na temelju ranijeg studentskog Art Lord & the Self-Portraits, a od tada pa naovamo malo po malo grade svoju karijeru, totalno netipičnog zvuka za Ameriku, ali to ipak nije moglo proći nezapaženo, pa ih je prošle godine pod svoje okrilje uzela nezavisna kuća Thrill Jockey za koju su ove godine izdali “In Evening Air“.

“In Evening Air” je gotovo tipičan britanski album jer posuđuje utjecaje Joy Divisiona i svih bendova na koje je taj bend utjecao plus niz synth-pop elemenata koji su ponovno u modi. Da skratim priču, Future Islands zvuče kao miks The Killersa, Franz Ferdinanda i Bloc Partya uz veliku dozu Davida Bowiea kada bi se oni ujedinili i pičili strogo po synthevima, basovima i elektroničkim dodacima.

Nakon ovakvog uvoda, jasno je da je “In Evening Air” vrlo plesan album, na razmeđi klasičnog rock benda i onog što pruža npr. LCD Soundsystem, ali ipak se osjeća da bend može pružiti više jer koliko god neke pjesme lako ulaze u uho, toliko su neke druge malo bezlične, minimalističkog ritma koji brzo pada u monotoniju.

Album započinje s “Walking Through That Door” koja ima vrlo razigrane synthove i zaraznu melodiju zbog čega ne čudi da je postavljena na samo otvaranje albuma, slijedi je “Long Flight” koja zvuči kao klasičan miks Bloc Partya i The Killersa, dok sa “Tin Man” podsjećaju na Hot Chip s prošlog albuma “Made In The Dark“.

Nažalost, već s “An Apology” dolazi do laganog ponavljanja glavnih motiva što traje kratko jer kratka minijatura po kojoj je i cijelo izdanje dobilo ime “In Evening Air” prelama album, te u drugom dijelu dobivamo vrlo ritmičko izdanje gdje bih svakako izdvojio pjesme “Swept Inside” i “Vireo’s Eye” kao vrhunce albuma.

Rijetko kada imam priliku čuti album koji je u svojoj drugoj polovici dojmljiviji nego na početku, što je svakako veliki plus za Future Islands i “In Evening Air” od kojih očekujem još bolje i značajnije stvari osim izmišljanja novih žanrovskih odrednica.

S druge strane, ovo izdanje nije nešto revolucionarno, ali pokazuje neke inovacije zahvaljujući miješanju pojedinih popularnih smjernica u jednu u kojoj dominiraju jake bas-dionice i synthovi. Mnogi bi se mogli zgroziti na sam pojam synthova, ali ovako fino uklopljeni u zarazne melodije savršeno odgovaraju za jedan ljetni soundtrack.

Da su kojim slučajem s Otoka, siguran sam da bi za Future Islandse već odavno znali, ali kako su ‘preko bare’ gdje malotko sluša ovakav tip glazbe, proboj je znatno teži, ali ako uspiju, malo tko bi im mogao biti ravan…