Post-apokaliptično zamračenje

Kada se iskusni bend odluči na objavljivanje ‘self-titled’ albuma, to obično ne bude baš previše dobar znak. Jer tako nešto uglavnom je rezervirano za premijerna izdanja, ali niti u tom slučaju nije, a u konačnici niti ne treba biti pravilo.

Naziv albuma često može, čak bi trebao biti, prvi putokaz spram inspirativnosti i kreativnosti glazbenika, samim tim i mamac za potencijalne konzumente. Na žalost, u slučaju dueta Satyricon (Satyr & Frost) nekako je potvrđeno nepisano pravilo ‘nema naziva – nema dobrog albuma’. Mogli bi do sutra baljezgariti o tome kako ovo nije black metal i kako je i Satyricon ‘izdao svoje korijene’, no to, em nije presudno u prosudbi o kvaliteti albuma, em je očekivano, jer Satyricon je odavno skrenuo s ‘true black’ staza.

Ako je po njima ikada i hodao u punom smislu tog pojma, jer poznato je da je Satyricon još od prvog albuma “Dark Medieval Times” bio malo drukčiji black metal bend. K tome, prvi je norveški bend koji je potpisao ugovor i objavio album za komercijalnog izdavača (“Volcano” 2002., EMI Records), a i prije njega imao je ozbiljnih odstupanja od black metala, zbog čega su mu mnogi prigovarali i optuživali ga upravo za komercijalizaciju sounda, a i kompletne black scene. Spomenuti album je i sam Satyr opisao kao rockerskiji, a nagrađen je za najbolji norveški metal album godine, što i nije za preneraziti zna li se koliki utjecaj imaju black bendovi na norvešku scenu. Ono što nakon svih ovih godina dobiva sve više i više na važnosti, samim tim i na vjerodostojnosti, prosudba je novinara njemačkog Rock Harda Wolfa Rüdigera Mühlmanna, koji je još nakon “Nemesis Divina” (1996) albuma napisao kako je Satyricon prerano sazrio, odnosno dostigao svoj zenit.To bi moglo biti najbliže istini, jer od tog albuma Satyricon dosta luta u potrazi za novim svjetonazorima, u pokušajima da svaki puta bude drukčiji i unikatniji, pa je na tom putu katkad i iznakazio sound. Praktički kao da je sve više u potrazi za samim sobom i svako ga sljedeće izdanje odvodi sve dalje od toga da fanovi doista pohvataju konce i u potpunosti shvate što se to želi reći. Puno drukčije ne možemo doživjeti niti “Satyricon“, deveti album benda koji je ove godine navršio 22 godine starosti. Ili 23 računamo li period pod imenom Eczema. Nasljednik “The Age of Nero” iz 2008. je kompleksniji album, s težim, gušćim i oporijim soundom, za što zasluge sigurno pripadaju i analognom pristupu kod snimanja, te totalno tužnom, pomračenom, pesimistički/post-apokaliptičnom atmosferičnošću sa dominacijom sputavajuće srednjih i sporih, otežanih i tromih doomy ritmova.

I dok bi sound i atmosferu mogli okarakterizirati jačim stranama izdanja, naravno, u kontekstu njegove forme, jer čisti sound i osvjetljena atmosfera nikako se ne bi uklopili, nedovoljna uvjerljivost, nekonkretnost, djelomična neinventivnost i nedostatak ozbiljnije studioznosti nameću se kao glavni problemi.

U prvom redu očit je nedostatak klavijatura ili bolje reći da fali njihov pojačani angažman, koji bi nedvojbeno uveo više dramatičarske jezovitosti u pjesme i dodatno razvalio ionako tmurnu atmosferičnost. Isto tako, premalo je akustika, koje bi ubacile još malo više raznolikosti, da ne kažemo malo provjetrile atmosferu, riffovi nisu nimalo obećavajući, jednostavni su i jednostrani skoro pa u pravilu, čak i u dijelovima gdje su čišći, profiltrirani, a bubnjevi su standardizirani, katkad i zamorno dosadnjikavi, dok brži dijelovi s blastbeatovima unatoč tome što dižu intenzitet, zvuče nekako presintetički.

Samim tim i pjesme u kompletu zvuče premalo borbeno, kao da imaju potencijal koji nije uspio biti do kraja iskorišten, premda im se ne može prigovoriti da nemaju raznolikosti i djelomične strukturalne izrađenosti. U Satyrovom pjevanju ne naziru se preozbiljne screamy ambicije, iako, uglavnom mu je grubo, oštro, surovo, ne previše kričavo, ponegdje i klasično screamovski, ali i sa zanimljivim udjelom gotičkih predispozicija, a povremene naracije i zborski back pripjevi pobuđuju epski ambijent.

Mračni instrumentalni uvod “Voice of Shadows” praktički bi se mogao doživjeti sastavnim dijelom pjesme “Tro og Kraft”, s kojom ga povezuju gitarski riffovi i doomerski spori ritmovi, a kroz ambijentalni interludij i piano pokazuje se smjer u kojem se album više trebao kretati. “Our World, It Rumbles Tonight” pjesma je s bržim riffanjem i bubnjevima, čak malo kao alternative/stoner formi, s dubokim vokalima, čistim solom i razumnim omjerom melodija, te usporenijim, atmosferičnijim završetkom.

“Phoenix” je gothic/doom stvar u stilu Lake Of Tears s puno taktičkog i blastbeat bubnjanja, dubokih clean vokala, u kojima asistira Sivert Hoyem iz norveškog rock benda Madrugada, te melodičnim gitarama, a “Nekrohaven” je skoro pa totalno melodična stvar, trominutni hit albuma s naglašenim cleanom u pjevanjima.

Ljubitelji starih formi Satyriconovih pjesama svog bi favorita morali potražiti u “Walker Upon The Wind“, nedvojbeno nablackerskijoj pjesmi s ‘trulim’ soundom, gitarskim atonalijama i jakim omjerom vrištanja u pjevanjima. “The Infinity Of Time and Space” je najkompleksnija, poliritmična pjesma s dosta snažnim utjecajem sirovog blacka na početku, obilježena i s ambijentalnim akustikama, pianom, naracijama i klavijaturama, onako u gothic stilu, zatim s pročišćenim riffovima, te doomy tromošću u svom završnom dijelu, dok finale albuma stiže uz atmosferični instrumental “Natt”, nafilan akustikama.

Iako mnogi fanovi nikako i nikada neće ‘zdravo za gotovo’ prihvatiti činjenicu da je Satyricon davno odstupio od svojih početnih ideja, sve je očitije da je krajnje vrijeme da to naprave. Sigurno je da povratka ne da neće, nego ga ne može biti. Neke stvari diktira scena, neke diskografi, neke tržište, a i Satyricon je nedvojbeno bend koji je uvijek težio napretku. Sad, problem jeste taj što je i on postao jedan od mnogih koji su ‘poginuli’ u raljama post-black metala, no isto tako, uvijek će biti onih kojima se dopada to što Satyricon sada radi.

Ako ništa drugo, onda ga vrijedi pohvaliti zato što svaki puta stremi ka tome da bude drukčiji. Zbog toga se za nadati da će jednom valjda opet biti i bolji.