Posrano-hladna razglednica

Srednjovječni čikaški trojac nakon osam godina studijske tišine donosi nam prljavo personalnu epopeju o odrastanju, odstranjenosti i svemu što ide uz to.

Oni stariji mogli bi ovaj album dočekati s podrugljivim podsmijehom. Oni nešto mlađi neće se moći poistovjetiti s lirikom koliko s muzikom. Oni pak u nekoj dobnoj sredini mogli bi najbolje upiti sve aspekte prizemljene atmosfere koju donosi Metropole.

“I blinked twice and twenty years went by…“Sada već postariji prdonje izgubili su na agresiji, a dobili na melankoliji. Nije da klasične punk-rock agresivnosti uopće nema – ima, samo u manjoj dozi. Općenito albumom prevladava polupesimističko stanje s naglaskom na prošlosti i prolaznosti. Stvari koje tište Kellya i McCaughana i osjećaji s kojima se moraju pomiriti dolaze s godinama.

Iako ovo službeno nije konceptualni album on je zamišljen kao tramvajska vožnja kroz fiktivni grad gdje bi svaka pjesma metaforički bila jedna tramvajska stanica. Između pjesama nerijetko se mogu čuti zvukovi grada snimljeni na Iphoneu što po meni ne utječe osjetno na cjelokupnu atmosferu, no zgodan je detalj, baš poput raznih citata u knjižici s tekstovima.

Na momente prebučan, no uglavnom srednjeg tempa, “Metropole” na prvu zvuči pomalo rezervirano što je skroz pogrešan dojam. Tek podrobnijim preslušavanjem na vidjelo dolaze vrline. Kelly i McCaghan uskaču jedan drugome za mikrofonima i ta kombinacija hrapavo-neiskašljanog te glatko-melodioznog vokala zvuči fantastično. Nadopunjuju se često i u pravim trenucima. Nesavršenost punk-rocka za posljedicu ima u ovom slučaju gitaru koja je pomalo izgubljena i nazire se tek u tišim dionicama bez bogznakakvih solaža. Ostatak je vrlo zadovoljavajuć i u tematskom skladu s tesktovima.

“So tonight I’ll sit up here / With these street lights and these seventeen beers / Straight from the page of a teenage diary, Underneath these shitty stars like I was seventeen“

Konzistentnosti albuma po mom mišljenju ne pridonosi jedino “Never Fade Away” – pregeneričnina je i da je odbačena kao tehnološki višak konačna ocjena ne bi bila ništa manja. Melodična pop-punk “Seventeener” uvjerljivo je najzvučnija pjesma i s totalno pogođena za prvi singl. Ostatak je u vrlo dobar/odličan rasponu, no izvojio bih još emotivni naboj naslovne pjesme “Metropole” koji je pojačan laganom akustikom i naj punk stvar – brzu i uvredljivu “Drunk Tweets“.

“Click on the link for the world’s biggest dick“

Najatmosferičnija, ujedno i jedina koja ulazi u kategoriju ‘jeziva’ je “The YMCA Down The Street From The Clinic“. Sablasni gitaristički uvod postaje sablasan tek nakon čitanja teksta pjesme koju karakterizira Kellyevo krajnje indiferentno pjevanje i fućkanje: “I got these black rotten teeth, Cracking off in bloody beef, And I haven’t seen the dentist in at least six thousand weeks. And I’m high on this TV and these whiskeys and these dreams, That I wouldn’t dare to follow because I couldn’t dare succeed, So I write down shitty words, So I sit in titty bars
So I text and tweet and look at nudes and beat off in the dark, Back when I was just a boy
These were okay ways to go, But baby, I got old And somewhere I ditched my soul”

“Metropole” je čisti punk-rock, samo nešto odrasliji. Iako su mu neki od motiva snijeg, hladnoća i smrt ima u njemu još one iskrene ljudske topline.