Posljednji album Oasisa koji je stvarno imao smisla

S “Definitely Maybe” (1994.) postali su najbrže prodavani debitantski bend, a s “(What’s the Story) Morning Glory?” (1995.) su zakucali svoju popularnost i postali jedan od najvećih bendova ’90-ih. Sad dolazi priča o trećem remasteriranom albumu Oasisa…

Proteklih godina smo dobili remasterirana prva dva albuma Oasisa s gomilom dodataka. Sve je krenulo s dvadesetom obljetnicom prvijenca “Definitely Maybe“, da bi “(What’s the Story) Morning Glory?” i ovo novo reizdanje albuma “Be Here Now” došlo godinu dana ranije od obljetničkih 20 godina. Vjerojatno to tako mora biti, a zašto je to tako, morali bi pitati Noela…Bilo kako bilo, vratimo se malo u vrijeme nakon “(What’s the Story) Morning Glory?”…Bend je imao sve pred sobom, pobijedili su u ratu s Blurom, (britanski) mediji su im jeli iz ruku, imali su ogromne gigove koji su mnogim bendovima samo san, imali gomilu hit singlica… Ali ipak nije sve išlo savršeno…U periodu najveće slave, razni opijati su učinili svoje i ‘blesava braća’ su napravila niz nepodopština koje su znali cijeniti tabloidi. Time su samo još začinili svoju slavu, kao pravi zločesti dečki sa scene, pa se novi treći album “Be Here Now” isčekivao s velikim očekivanjima jer su svi mislili da braća Gallagher (u ovom slučaju i dalje samo Noel) ne mogu promašiti…Album je bio najavljen za kraj ljeta ’97., dok je najavni singl bio pušten početkom ljeta. “D’You Know What I Mean?” je već u startu pokazao da Oasis želi postati mnogo ozbiljniji i kompleksniji bend, od onog što su pokazivali na prva dva album. Taj singl je bio poprilično kompliciranih rock formi, a sve je bilo zaokruženo u minutaži koja je bila debelo preko sedam minuta. Tu je još pojačao dojam i ‘helikopterski spot’… Mnogi su se tad pitali ‘što je ovo?’.

Britanskim fanovima to nije smetalo, singl su odmah smjestili na broj 1 svoje ljestvice s platinastom prodajom, pa je logično da je pjesma postala i jedna od britpop himni tog ljeta. Definitivno je bila drugačija, čudnija, mračnija od ranijih pjesama, pa je nestrpljenje oko novog albuma dobilo novu dimenziju.

I došao je taj dan, izašao je album i mnogi mediji, pa i fanovi su sasjeki album jer je bend promijenio svoj zvuk, neke pjesme su otišle previše u prosječnost, a glomazna produkcija i poprilično dugačke pjesme su također napravile svoje jer 11 pjesama albuma (+jedna ‘repriza’) traju debelo preko 70 minuta.

S “Be Here Now” je počelo vrijeme kad Oasis više nisu znali napraviti suvisli album, već su postali isključivo singl bend. Istina, “Be Here Now” kao cjelina još djeluje kao sasvim dobra cjelina, ponajprije zbog ‘produženih’ i zanimljivih pjesama, ali je u startu bilo jasno koje pjesme će postati hitovi, a koje ćemo zaboraviti u glazbenoj ropotarnici (čast jednoj do dvije iznimke).

Već spomenuta “D’You Know What I Mean?” logično otvara album, a slijede je “My Big Mouth” i “Magic Pie” koje imaju svoje draži, ali to ipak nisu potencijali da budu pjesme nositelji albuma, ili još bolje rečeno, te pjesme gotovo sigurno ne bi zakucale britansku top ljestvicu nakon najavnog singla, iako je Oasis bio na vrhuncu slave.

Nakon njih dolazi jedan od najvećih hitova albuma, a slobodno mogu reći i njihove karijere nakon prva dva albuma. Istini za volju, “Stand By Me” se zaustavila samo na brojci 2 što se tiče britanske ljetvice singlova, ali sasvim je jasno da je to danas jedna od naslušanijih pjesama tog albuma i da ju danas još mnogi vole pjevušiti. S njom su spojili The Beatlese s modernim britpopom, pa ne čudi što je ispala toliko himnična.

Pjesma koja je izgledala kao idealan primjer za jedan od singlova bila je “I Hope, I Think, I Know“, prava rockerska stvarčuga koja ‘ubija’ na prvu. Ovo je svakako trebalo objaviti kao singl, posebno ako uzmemo u obzir da je “Be Here Now” imao samo tri singla (plus jedan samo za japansko tržište) što je do tada bilo najmanje s jednog albuma, ali kasnije je to postao svojevrsni standard jer su mnogi kasniji albumi imali upravo toliko službenih singlova. Noel nikad nije volio tu stvar i stavio ju je na album samo radi protuteže ostatku materijala… Šteta, posebno kad znamo da je i kasnije vrlo često promašivao s izborom singlova…

Slijede “The Girl in the Dirty Shirt” i “Fade In-Out”, rekao bih čisti filleri albuma. S njima su htjeli napraviti nešto da se ulizuju fanovima, pa smo tako s “The Girl in the Dirty Shirt” dobili reprizu prošlih albuma jer malo nalikuje na “Cast No Shadow” (iako su tu i pokradeni The Beatlesi s “Cry Baby Cry”), dok je “Fade In-Out” bilo čisto ulizivanje američkoj publici.

“Don’t Go Away” je jedna od najjačih melankoličnih balada s iznimno pijevnim refrenom, pa je prava šteta što je bila ovako skrivena duboko u albumu. Očito su ju Japanci skužili i poprilično ‘poludjeli’ za njom jer je upravo ta pjesma objavljena samo u Japanu. S druge strane, naslovna “Be Here Now” je jedna od najgorih na albumu jer u njoj nema ničeg napetog osim nesuvisle petominutne buke.

“All Around The World” je najvjerojatnije najstarija pjesma koja je izdana na “Be Here Now”. Navodno, potječe još iz vremena kad bend nije imao ugovor, a Noel je šefovski odmah rekao da će ju objaviti na trećem albumu kad će imati slobode poigrati se s gudačima. Na kraju je tako i ispalo, a pjesma u originalnoj formi traje debelo preko devet minuta, a jasno se vidi da je nastala pod utjecajem The Beatlesa i njihove psihodelične faze.

Samo finale pripada “It’s Gettin’ Better (Man!!)” koja se vraća na zvuk s prvijenca i tamo bi se idealno uklopila. To je još jedna pjesma koja je trebala dobiti malo više prostora, ali nije. Završni outro pripada reprizi “All Around The World” i album je gotov.

Ukupno gledajući, album ima nekoliko uspona i padova, pa tako slobodno možemo reći da se album diže pred kraj prve i druge polovice albuma dok su počeci jednostavno previše prosječni i u mnogim slučajevima isforsirani. Jasno se vidi da je album htio biti psihodeličniji i progresivniji od prehodna dva i upravo iz tog razloga djeluje sve previše plastično i neuvjerljivo. Da su kojim slučajem imali malo više snage se oduprijeti strahovladi Noela, možda je i ovaj album mogao biti bolji, ali kad se zna tko je šef, teško dolazi do demokracije.

Ipak, kad ukupno sagledavamo albume, mora se priznati da je ovo posljednji album Oasisa koji je stvarno imao smisla. Može ga se sagledavati kao cjelina s četiri-pet vrhunskih stvari s kojima su podsjetili zašto su postali britpop/rock bogovi, ali ipak je to sve bilo nedovoljno u usporedbi s predhodna dva albuma kojima je bilo teško naći zamjerku (osim prisvojatanja tuđih riffova).

Kao i svako reizdanje, tako i “Be Here Now” ima viši smisao u preostala dva diska. Istina, osnova svakog izdanja su osnovni diskovi, ali svi fanovi to već odavno imaju, pa samo remasterirane verzije nikad nisu dovoljan razlog za novu kupnju. Ovako, trostruki album s drugim diskom koji donosi b-strane i raritete i trećim diskom koji ima demose s Mustique sessiona, imaju moć romantičarskog povratka u ’90-e.

Drugi disk je svojevrsna preslika glavnog diska jer se i tu vidi popriličan pad u kvaliteti materijala koji se nudi. Dok su mnoge b-strane sa singlova s prva dva albuma mogli postati i sami singlovi, to se za ove pjesame vrlo teško može reći jer je to skup slabašnih pjesmica koje zasluženo dobivaju epitet otpadaka.

Upravo je to i sam Noel kazao za pjesme “(I Got) The Fever” i “My Sister Lover”, da su sklepane na brzinu jer su im trebale b-strane za singlove, pa je malo promijenio akorde, nadodao neki tekst, snimio na brzinu i objavio. Priznao je da to i ne voli raditi, ali jednostavno je bio takav trenutak i nije bilo druge.

Naravno, ima i tu dobrih pjesama, ali to je više iznimka, nego pravilo. Tako možemo reći da je “Going Nowhere” najbolja među njima, ali je jasno da i ona bi teško mogla upasti u neki regularni album u to vrijeme.

Kako lagano prelazimo iz sekcije b-strana u sekciju rariteta, tako Noela sve više preuzima mikrofon u ruke, pa je sasvim jasno da je i tada bio mnogo sugestivniji pjevač od Liama. Ipak, neke pjesme ne bi bile to što jesu da ih ne pjeva Liam, ali i u verziji Noela to ne zvuči loše, osim ako se ne trudi osakatiti ih kao u primjeru pjesme “Help!” (ili u novije vrijeme na koncertima pjesmu “Wonderwall”).

Ovo reizdanje se najavilo novom verzijom pjesme “D’You Know What I Mean?” u ‘NG’s 2016 Rethink’ verziji koja zaključuje drugi disk. Noelov ‘rethink’ ne donosi ništa novog, nije uspio oplemeniti pjesmu, već joj je nadodano samo neke nove zvukove i ostavio ju u tom dosadnjikaov điru…

Ako netko preživi dva i pol sata s dva prethodna diska, spreman je i za treći koji donosi demose s Mustique sessiona u punih 75 minuta. Prema Noelovim riječima, za “Be Here Now” je po prvi put imao spremne sve melodije za cijeli album, ali nije imao niti jedan tekst, pa se natjerao da napiše sve tekstove u dva tjedna. Uzeo je ‘godišnji’, otišao je na Karibe, tamo se družio malo i s Johnnyem Deepom, te su tako nastale ove snimke, a samim time kasnije i album “Be Here Now”.

Ako želite čuti kako bi pjesme zvučale bez pretjerane produkcije s Noelovim vokalima, onda je ovaj disk za vas. Neke pjesme zvuče vrlo interesantno, pa je tako i “Stand By Me” dobila svoju alternativnu verziju koja je mogla postati podjednak hit kao i pjesma s originalnog diska.

Gotovo četiri sata glazbe na tri diska jasno odaju dojam da je “Be Here Now” bio trenutak prekretnice u karijeri Oasisa. Nakon tog je hype van Britanije lagano splašnjavao, dok su Britanci, usprkos slabijim materijalima, i dalje poprilično štovali lik i djelo braće Gallagher. Namjerno ističem samo njih, jer već i prije ovog albuma su ostali bez jednog člana, a nakon “Be Here Now” postalo je gotovo redovito da se članovi mijenjaju kao na pokretnoj traci, a oni su jedina konstanta u Oasisu.

“Be Here Now” je bio i ostao solidan album, s ovim dodacima će fanovi doći na svoje, iako na njima nema nešto pretjerano zanimljivih stvari, osim što na njima pjeva Noel, tako da će jedino kolekcionari doći na svoje…