Poslije oluje dolazi – tuga i bol

Od grindera do ethno-ambijentalaca, bio bi grubi opis dva i pol desetljeća dugog puta njemačke skupine Atrocity.

Krenuli su kao brutalni grind-deatheri, pa su brzo počeli s
eksperimentiranjima s elementima klasike, opernim vokalima, okrenuli se
ambijentali, gothic metalu, dark waveu, elektroničkoj glazbi,
industrialu, a u dva navrata snimali albume s pop klasicima osamdesetih.

Izuzmemo li ta dva, “Werk 80” (1997.) i “Werk 80 II” (2008.), međusobno najsličnija albuma, ni za jedan od preostalih ne može se reći da nemaju izraženijih različitosti s ostalima. Sukladno tome, bilo je za očekivati da će novi album Atrocitya biti nešto što se do sada od njih još nije čulo.

Nekako i logično, rekli bismo, nakon “Atlantis” albuma iz 2004. godine, koji je odisao snažnom gothic-dark energijom i atmosferom, na red je došlo i ostvarenje bazirano na folku, a možda bolje koristiti izraz – etno. Puno ambijentale, pagansko-mitološke atmosfere, egzotičnih vokala, nešto world musica, a malo onog što se možda najviše očekivalo – metala.

Dakle, ovo je više onako jedan folklorni, etno album, s puno akustične svirke, umirujućom i duhovnom atmosferom s tek nekim naznakama da je ovo nekada bio jedan od najbrutalnijih metal bendova na svijetu. Koji se danas pretvorio u ‘obiteljsku baštinu’ Alexa Krulla, pogotovo nakon što je ove godine otišao i zadnji ‘originalni’ član Atrocitya, gitarist Mathias Röderer.

A zna se da je Atrocity = Leave’s Eyes, Leaves Eyes = Atrocity, s tom razlikom da ovoga puta s Atrocityem nije pjevala supruga Liv Kristine, nego Alexova sestra Yasmin. I to ne prvi puta, s obzirom na slično izdanje “Calling The Rain” iz 1995. godine, koje se tada smatralo jednim od revolucionarnijih u takvom okruženju.

Danas to nije tako, folklornih albuma svih proporcija ima na gigatone, iako, ovaj je više etno, dublji, izanaliziraniji, sa svojom staloženošću i mirnoćom više nalik na, recimo, Loreenu McKennitt, a malo ili manje na izvođače koji kombiniraju žešće, heavy-rock ritmove i ostavštine drevnih naroda.

Svi su instrumenti, barem tako stoji u popratnom press-materijalu, odsvirani ‘live’ (izuzev valjda nekih programiranja, sampleova, ukoliko se prebiranje po tipkovnicama danas također ne smatra kao svirka uživo), a nije ih malo. Pogotovo je puno onih ritmičkih, koji često znaju djelovati disharmonično, ali zato donose autentičnost, poput plemenskih bubnjeva, valjda timpana ili čega sličnog, a izdvajaju se i akustične gitare koje ‘šaraju’ od flamenca, pa sve do orijentalnih, dalekoistočnjačkih melodija, pa mandoline, flaute, otužne, spore, simfonijama okrenute klavijature, čembala, dramatičarska gudanja…

Tipizirani gitaristički riffovi su nešto čega ovdje ima ‘na preskoke’, odnosno u tek nekoliko pjesama, koje u sebi donose i više brzine, te metalu nastrojenije instrumentalizacije. No i te pjesme imaju jake utjecaje etna, a tek spomenuto, uz brže ritmove, odvaja ih od velikog dijela opusa albuma.

Koji obiluje sporim, baladnim ritmovima, smirenim, žalosnim ženskim pjevanjem koje je ‘nadograđeno’ s dubokim Alexovim vokalima, ali i growlinzima, koji se ovdje, sa sestrom u duetu, čine puno zanimljivije i atraktivnije protuteže nego u duetima sa ženom na albumima Leaves’ Eyesa.

Od većine pjesama laganijih ritmova, “After The Storm“, “Silvan Spirit” i “As The Sun Kissed The Sky” čine se nešto boljima, a od onih s rock-metal karakteristikama, od njih četiri, izdvajamo prije svih “Black Mountain“, s nekoliko solaža, i to kako gitarističkih, tako i bubnjarskih, pa i basa u dvije međuigre, te dosta kombiniranja clean/growl pjevanja i puno riffanja.

Iako spada u kategoriju sporijih pjesama, “The Otherworld” ima puno energije i žestine, i na tragu je Blackmore’s Nighta, dok je “Transilvania” ipak predvodnik heavya na ovom albumu. Koji je donio nastavak progresije Atrocitya, ma kakva god bila i kakva god se nekome činila, i kojeg ni u kom slučaju ne treba sagledavati pod metal povećalom, jer on automatski neće valjati.

Ovo je, kao što je nekoliko puta navedeno, prvenstveno etno album, i u tim ga se okvirima može smatrati sasvim solidnim. Naravno da se on neće dopasti nikome tko obožava brze ritmove i koga će opis ‘world music’ asocirati na afro ritmove, no svi koji imaju volje i vremena, a napose afiniteta prema etnu, mogli bi se poistovjetiti s njegovom turobnom melankoličnošću. Barem 42 i pol minute, ako već ne više.