Popularnost prema gore, glazba prema dolje

Havajski surfer Jack Johnson vratio se sa svojim novim, četvrtim (petim ako se računa i soundtrack za “Curious Georgea”) studijskim albumom “Sleep Through the Static“, kojeg je cijelog uradio samo uz pomoć solarne energije. Pravi ekološki osviješten glazbenik.

Čini mi se da je Johnson tipičan macho zavodnik koji svojom gitarom zavodi mnoge djevojke. Koliko zadnje znam, mislim da je sretno oženjen, ali to govorim iz tog razloga što se njegovo prebiranje po žicama čini tako jednostavno, kao da mu je glavna zadaća zarobiti neko žensko srdašce. Većina njegovog rada su lagane akustične balad(ic)e, a tako je i ovdje.

Ponekad mi se čini kao da je malo zalutao na glazbenu scenu pošto sa svojim nježnim i snenim vokalom često zvuči nedorečeno, ali je ipak glas usklađen s akustikom gitare pa je sve probavljivo.

Ok, na prijašnjim albumima je bilo probavljivo, ali za “Sleep Through the Static” ne bih to rekao jer pjesme brzo postaju monotone. Njegov glavni adut, snene i melodične laganice, ubrzo postaju njegov najveći minus te je prava šteta što ih povremeno ne prekine nekom življom skladbom.

Za razliku od njegovih srodnika po instrumentu (tu najviše mislim na Conora Obersta iz Bright Eyesa), Johnson se čini previše mlak i nedovoljno aktivan za što su sve krive njegove pop melodijice. Dok Oberst s dosta surovijim zvukom oštro progovara o politici, crkvi i apokalipsi, Johnson se tek dječački dotiče nekih političkih tema koje se ubrzo zaborave zbog melankolične glazbene podloge. Po tome bih ga najbolje mogao usporediti s Jamesom Bluntom (samo što je on skroz cendrajući ljubavni hipik okrenut klaviru) jer je i njemu glavna osobina ‘uspavati’ slušatelja.

Bilo kako bilo, 14 novih skladbi donosi niz solidnih pjesama, ali niti jedna, gotovo sam siguran, ne može dostići same vrhove ljestvica. Kod pjesama koje iskazuju zabrinutost Johnsona za okolinu, ne osjeća niti trunku doze aktivizma da se nešto promjeni, dok su sentimentalne tugaljive balade ipak nijansu bolje.

Album otvara mračna ljubavna balada “All At Once” nakon koje je smještena naslovna “Sleep Through the Static” u kojoj dominira reagge ritam. “Hope” je jedna tipična skladba iz Johnsonove pjesmarice, nešto življeg i optimističnijeg ritma, dok se već sljedeća “Angel” vraća depresivnijim tonovima, makar je ljubavnog karaktera.

Od ostalih pjesama svakako bih još izdvojio singl “If I Had Eyes” koji je najavio cijeli album jer je to onaj klasičan šarmantni pop-folk na kakav nas je Johnson navikao, zatim “Go On“, u kojoj se najbliže približuje glazbenom mentalitetu Jamesa Blunta, te završnu minimalističnu “Losing Keys“.

Po prvim pokazateljima, “Sleep Through the Static” bi mogao postati najprodavaniji Johnsonov album u karijeri pošto je ‘poharao’ sva veća tržista (S.A.D., Britanija, Australija…) i njihove ljestvice gdje je dostigao do broja 1. Očito je ovaj album naplatio sav prijašnji trud i imidž ekološki osvještenog dobrice, makar kreativno je ovo možda i njegov najslabiji album.

Ima jedna vrlo važna karakteristika kod Jack Johnsona zbog koje je simpatičan mnogima, a to je da je pravi borac koji svaki puta želi samo najbolje i najviše. Kada je doživio tešku nesreću na surfanju gdje je postizao odlične rezultate u raznim natjecanjima, okrenuo je novu ploču u svom životu i skroz se posvetio glazbi.

Počeci su bili vrlo teški, ali sada je na vrhu pa mu se može oprostiti nešto lošiji album jer će sigurno jače zapeti prilikom rada na sljedećem zbog niza loših kritika. Takav je u krvi.