Popravila ono što nije ni bilo pokvareno

Uh, kakav je to bio početak karijere! Veliki hit (“Ž…V…”), jak nastupni istoimeni album, prepoznatljiv glas, svirka iz duše kako Bog zapovijeda, gro koncerata, solidna live-kolekcija (“Sans Tsou Tsu“)… a onda… a onda… a onda… Drugi album, nazvan “Recto verso“.

I što reći o drugom albumu Isabelle Geoffroy, poznatije kao Zaz? Ništa.

Zaz je krenula popravljati ono što nije bilo ni pokvareno. Sve ono što je resilo, krasilo i činilo njen debi svježim i ‘totalno drukčijim od drugih’ je maknuto. Kemija između Zaz i muzičara, koja se na debiju praktički mogla rezati nožem, na “Recto verso” je nepostojeći pojam.

Spontana, prirodna gypsy swing svirka zamijenjena je uštogljenijim i sterilno ispoliranim pop-podlogama, na kojima Isabellein glas gubi na neposrednosti i uvjerljivosti. Snimke stvaraju dojam protuprirodne koalicije između glasa i instrumenata, kao da bježe u različitim smjerovima.

U takvom ambijentu uspijevaju funkcionirati tek uvodna i prvi singl “On Ira” te “Si“, iako bi i u kontekstu prvog albuma spomenute dvije pjesme bi spadale među slabije. Ostatak je lako zaboravljiv, prodajući studijske trikove stare 20 godina.

Šteta za Zaz, umjesto da izbrusi svoje najjače vrline i nabaci još malo creda domišljate i srčane ulične mačke, ona je krenula težim putem kod kojeg je pitanje hoće li doseći uspjeh kakav je imala s debi-ostvarenjem. Nije problem što je krenula težim putem, nego je problem što se na tom putu konstantno ‘popikava’ i što ostavlja dojam da ju je netko uvjerio da radi ono što ne voli.

Šteta.