Pop metal uzvraća udarac

    1437

    Lacuna Coil

    Dark Adrenaline

    Datum izdanja: 23.01.2012.

    Izdavač: Century Media / Dallas Records

    Žanr: Gothic, Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Trip The Darkness
    2. Against You
    3. Kill The Light
    4. Give Me Something More
    5. Upsidedown
    6. End Of Time
    7. I Don’t Believe In Tomorrow
    8. Intoxicated
    9. The Army Inside
    10. Losing My Religion
    11. Fire
    12. My Spirit

    Metal je nekad bio hevijanerska meka, lišena bilo kakvog šminkeraja i visokog budžeta.

    Ali tko sam ja da pričam?! Odrastao sam u vrijeme kada su bendovi sve više zvuk pretvarali u bombastičnu slušljivost, pjevači masovno morali biti zgođušni, a ritmovi i riffovi spremni za najveće radijske kuće. I onda se iz svega toga stvori Lacuna Coil – dugovječni Talijani stigli su do svog šestog studijskog albuma. Likovi postoje već 15-ak godina i prošli su sve i svašta, zainteresirali javnost prvim izdanjima i onda nastavili cupkati na ziheraškom mjestu – na razmeđi metala i popa.

    Imam nekoliko frendova koji su odvaljivali na “In a Reverie” i skraćeni “Halflife”, a nakon koračanja u novo tisućljeće nisu pojma imali da Lacuna Coil i dalje vrijedno gura. Baš zato je i prošli album bio samo puko ‘održavanje pogona’.

    Dark Adrenaline” je definitivno jači album, kvalitetniji i bolji s trajnim problemom – predvidivost i generičko stvaranje kitica, refrena i dualnih vokala. Ono što im uvijek ostaje – kad čujete pjesmu (posebno kad Cristina zapoji) znate točno koji je to bend.

    Muziku podržava

    Upravo zgođušna Scabbia ostaje najveća snaga benda koja zna izvući pop baladice kao “End of Time” ili tipičnu “Kill the Light“. Pored nje, Andrea (da, nama zvuči kao žensko ime, ali nije…) svojim alternativnim rock (nema više vrištanja) vokalom djeluje kao pomoćni kotačić na dječjem biciklu.

    Mid-tempo stvari, moćan groove zvuk i pokoji dobar riff – najkraće je kako se može opisati većina stvari. Ono što će rijetko kome promaknuti totalni je Korn riff, Korn zvuk, Korn aranžman i Korn miks na pjesmi “I Don’t Believe Tomorrow“, te neka čudna, nedefinirana, prearanžirana i skroz nepotrebna obrada REM-a i njihove “Losing My Religion“.

    I onda su se na kraju potrudili pjesmom koja možda i neće najbolje leći onima koji se više kunu u macho pjesme. “My Spirit” je epska (oh, kako volim taj opis) stvar, spora i troma, a talijanska recitacija i floydovsko-oldfieldovski solo izdigli su je pored ostatka.

    Očekivani ishod albuma nije nužno loša stvar. Izmjene, promjene, eksperimenti i iznenađenja nisu dragi svima, a kad neki bend obožavaš onda “business as usual” ne može biti loš koncept. U tom njihovom zanimljivom svijetu samo neka dobro maze i paze Cristinu, jer bi bez nje (unatoč usporedbama s Evanescence) zbilja bili samo još jedan wannabe-goth pop-metal-rock bend. Bez isključivo loših konotacija, neka bude jasno…

    Muziku podržava