Ponovno u vojsci

Tko zna koji, vjerojatno 29. album vječnih britanskih rockera Status Quo stigao je tri i pol godine nakon, sada pretposljednjeg, izdanja “In Search Of The Fourth Chord“, od kojeg se, da odmah kažemo, razlikuje u manjku stilske raznovrsnosti, što povlači za sobom i korištenje riječi ‘nedostatak kreativnosti’.

I dok je spomenuti album miksao više stilova, u većem ili manjem obujmu, bio puno zanimljiviji, napetiji, nepredvidljiviji, “Quid Pro Quo” donosi skoro pa predvidljivu tečnost i melodijsku kontinuiranost, obilježenu rock, pop i boogie ritmovima. Što znači da ima i manje žestine, a mogli bismo ga približiti albumima benda iz osamdesetih.

Gitarske izvedbe snažan su temelj albuma, dosta su staložene, glasnije od ostatka instrumentalija, riffovi i solaže relativno su jednostavne, samim tim i vrlo slušljive, vokali puni ‘razumijevanja’, kooperativnih karakteristika kao i obično, s bljeskovima u dupliranjima i u back varijantama. Bubanj zna biti i premonoton u 1/1 ritmu, bez značajnijih, uzbudljivijih, uzburkanijih i ‘podižućih’ prijelaza, bas se sasvim dobro osjeća, a šteta je da klavijature tek nagovještavaju svoj ogroman potencijal.

Pop i rock obrazac u stilu “The Wanderer” ili “Rockin’ All Over The World”, čiji su ovdje najznačajniji predstavnici “Rock ‘N’ Roll ‘N’ You” sa značajnijim utjecajem piana, pa “Let’s Rock“, “Movin’ On” ili “Frozen Hero“, ozbiljnije narušavaju atmosferičnija i melankoličnija, srednjeritmična “Dust To Gold“, “Reality Cheque“, stvar sa jasnijim boogie-blues utjecajima i snažnom klavijaturističkom pozadinom, te nešto brži boogie-rock naslov “My Old Ways“.

Većina preostalih pjesama ‘njiše’ se u pravilnim ritmovima, i dosta su tečne, prepune catchya, (pre)slušljive, individualno sa zavidnim potencijalom, no kompletirane, stavljene u jednu cjelinu djeluju skoro pa naporno. Ono što albumu nije trebalo ‘sumnjiva’ je nova snimka jedne od najpoznatijih pjesama Status Quo, “In The Army Now“, koja se po koncepciji, po ritmu, po ugledu, po preproduciranosti, po isforsiranosti, ne uklapa baš ovdje.

Moglo se i bez nje, ili je barem mogla biti u nekakvoj bonus varijanti, pa se ne bi na nju obraćala ozbiljnija pozornost. No svemu usprkos, treba ovom bendu odati priznanje, jer i nakon više od četiri desetljeća rada odolijeva svim iskušenjima, naletima puno mlađe i poletnije konkurencije, kao i zato što još uvijek zna napraviti dobar album.