Ponovno pravi album The Corala

Karijera grupe The Coral vam najbolje može pokazati kako hiperprodukcija može naškoditi i najvećim talentima. Od srpnja 2002. do siječnja 2004. izdali su čak tri albuma, koji su kvalitetom bili sve slabiji i slabiji. Zatim su napravili ‘pauzu’ jednake duljine, ali im sljedeći album također nije bio za pamćenje.

Za novi su album uzeli odmor, a usput i opako zapeli na pjesmama pa materijal “Roots & Echoes” zvuči mnogo suvislije nego njegovi prethodnici.

Sredinom 2002. izdali su svoj prvijenac jednakog naslova kao i bend, na kojem se isticala pjesma “Dreaming of You” pa su zato brzo složili drugi album “Magic and Medicine”, kojeg je vodila pjesma “Don’t Think You’re the First”. Vrlo dobri singlovi su u većoj mjeri bili popraćeni solidnim dodatnim materijalom pa je priča o The Coralu počela dobivati naznake bajke o brzom uspjehu.

Zatim je mlađahni frontmen James Skelly ‘malo skrenuo’ i na brzinu izdao slabašni “Nightfreak and the Sons of Becker”, koji se zapravo i ne smatra pravim trećim albumom, nego je to godinu dana kasnije postao “The Invisible Invasion”, na kojem se jasno uočio manjak ideja.

“Roots & Echoes” zvuči kao da se Skelly vratio na staro, odigrao kartu na sigurno pa je album dobio na ‘popičnosti’ uz standardnu dozu The Coral zvuka. I dalje ima tu western-prizvuka, psihodelije, lijepih melodija, folka i retro prizvuka zapakiranih u jednu vrlo modernu cjelinu, što bi bend moglo vratiti na mjesta koja su imali prije pet godina.

Vratimo se još malo na Jamesa Skellya, koji je glavna faca u bendu. Još je kao golobradi dječak iskazivao mnogo potencijala, a sada (ima tek 26 godina i najstariji je u bendu) se vidi da je polako izrastao u vrsnog autora, koji može povući cijeli bend sa sobom. Njegov vokal je vrlo milozvučan i izvrsno se nadopunjuje s glazbom pa zvuči, u većini skladbi, kao da je stopljen s njom.

Najavni singl “Who’s Gonna Find Me“, koja ujedno i otvara album, gotovo je tipična ljubavna pjesma žešče atmosfere The Corala, a pokazuje da se bend uspio pronaći nakon par godina lutanja, dok sljedeća, “Remember Me“, prikazuje kreativno ludilo koje se razvija u Skellyevoj glavi pa se psihodeličnost brzo razvije u bučni refren uz tutnjavu bubnja tijekom cijele pjesme.

Nakon uvodnih dviju pjesama nalaze se dva istinska dragulja, pjesme zbog kojih je većina i zavoljela ovaj bend mlađahnih freakova zaluđenih ‘retromanijom’. To su pjesme “Put the Sun Back“, za koju bi Noel Gallagher rezao ruku da je uspije napisati u dogledno vrijeme, i “Jacqueline“, koja veselim ritmom i vrlo pjevnim refrenom podsjeća na The Beach Boyse zaražene virusom western filmova.

Da album ima samo ove dvije pjesme, dobio bi već prolaznu ocjenu, a ovako, upotpunjen šarolikim materijalom, jasnije se uočava crta kojom The Coral kroče, povratku na mjesta koja potencijalom zaslužuju.

Moram priznati da nakon ovakvog uvoda album malo splasne, ali to nije zato što su pjesme kasnije loše, već zbog izvrsnih pjesama sa samog početka albuma. Usklađenost The Corala je na visokoj razini pa se bezbrižno nižu pjesme kojima su glavne karakteristike da bi se lako mogle naći na bilo kojem western soundtracku, a niz malo bržih pjesama povremeno usporavaju sanjivim baladama koje Skelly pjeva vrlo osjećajno, primjer “Not So Lonely“.

Nadam se da je The Coral shvatio da se hiperprodukcijom može brzo uništiti sva stečena slava i da neće više žuriti s albumima, kao što su to radili u svojoj prošlosti. Sada imaju album koji im je vrlo dobar pa se uz malo sreće mogu ponovno vratiti u prvi plan, jer ih ipak mnogi vole zbog njihove mladosti i male ekscentričnosti, a u odnosu na slične im The Zutonse (mnogi miješaju ta dva benda), The Coral je ipak mnogo zreliji i bolji bend, posebice sada kada su prebrodili sve svoje mušice.

Točno je podne, dvoboj samo što nije počeo, dva kauboja nestrpljivo razgibavaju svoje prste, tko će prvi potegnuti svoj revolver…? The Coral je potegnuo s “Roots & Echoes” i pogodio tamo gdje treba, ravno u srce…