Ponosni power metal

Izuzmemo li skupinu Serenity, Austrija se ne bi baš mogla deklarirati kao zemlja sa značajnijim udjelom bendova power/simfo usmjerenja na metal sceni. ‘Krvnu sliku’ u tom će segmentu sigurno malo popraviti newcomeri Dragony, koji dolaze iz Beča i čije je ovo debitantsko izdanje, ali i – reizdanje.

Naime, ovaj je album prvotno izašao lani u studenom, a nešto preko pola
godine kasnije doživio i svoj ponovni izlazak, sa soundom poboljšanim u
poznatim WildOneMusic i Finnvox studijima.

Bend je nastao 2007. godine kao The Dragonslayer Project, a sadašnje ime dobiva četiri godine kasnije, odnosno – prošle. Generalni stilski obrisi navedeni su u prvom stavku, a detaljnije, radi se o jednom sasvim solidnom, čak i više, ponosnom heayv-power metalu s jako zastupljenim orkestralijama, prejakom epskom, dramaturškom, na momente filmskom atmosferom, moćnih melodija, snažnih gitarskih sekcija i mudro umetnutim progressive-metal sekcijama.

Pjesme su izrazito potentne, gusto posložene, konstruirane od moćnih gitarskih ‘pregrada’ s oštrim riffovima, obiluju melodičnim elementima u i na svim razinama, naepizirani sound varira između klasičnih, tradicionalnih heavy, power i progressive metal struktura s uzvišenim refrenima, a većinski su rađene u srednjim ritmovima. Uz simfonijske, klavijature imaju tipično prateće-plutajuće, atmosferske, ali i hladnije, neoklasičarske izvedbe, a Siegfried Samer pjeva snažno, uvjerljivo, mračno-mistično, ne gubi snagu u visokim intonacijama, a u velikom djelu ispomoć mu daju solo, ali i zborski prateći vokali.

K tome, pjesme doživljavaju kontinuirane transformacije u svojim strukturama, raznolike su, dinamične i cijelo vrijeme odaju jak dojam napetosti, neizvjesnosti, tako da je nemoguće koncentrirati se na nešto drugo. “Of Legends…” je lijep orkestralni uvod u album pojačan orguljama, “Burning Skies“, koji uključuje gostovanje Ralfa Scheepersa iz Primal Fear melodičniji je power-heavy naslov s miksom brzih i srednjih ritmova, zlokobnije klavijature uvode nas u “Land Of Broken Dreams” u kojoj u sporijim ritmovi iskaču riffovi, refreni su izrazito pijevni i s jakim zborskim back vokalima, a duple pedale ne narušavaju sveopći sklad.

Pjesma srednjeritmičnog kontinuiteta, koja atmosferom podsjeća na Rhapsody, uz dramatičarski interludij s pianom je “Vaults Of Heaven“, a “The Ride” je još jedan tipičniji power-heavy, s dosta sola na basu, te uz veliku zastupljenost zbora. “The Longest Night” je uglavnom lagana, osamipolminutna pjesma, koja počinje tipično ‘ratnički’, uz onomatopeju grmljavine i konjskog galopa, u središnjem dijelu piano nakratko razigrava s riffom i solom, uz dio s izraženim senzualnim soprano pjevanjem i orkestralijama, koje se prema kraju pojačavaju.

Orkestralije su primarna odlika i pjesme “Hero’s Return”, koja nakon početka s orguljama i koralskim pjevanjem prerasta u brži power s jakim udjelom zborskog pjevanja, a emotivni piano, tugaljivo čelo i više emocija u glavnim vokalima, segmenti su odjavne, još jedne srednjeritmične pjesme “Alcador“.

Ovo je svakako album koji se da slušati. Pa i više od toga. Jako dobar album koji, doduše, nema inovacija jer za to nema više prostora, a i tražiti nešto takvo bilo bi potpuno pogrešno i skrenulo s putanje kojom nas “Legends” vode ka svom cilju.