Ponavljanje je majka znanja

Satyricon je jedan od bendova koji je odigrao jednu od ključnih uloga u razvoju norveške black metal scene; izdajući albume kao što su “Dark Medieval Times” ili “Rebel Extravaganza” definirali su što će black metal glazbenici u toj zemlji narednih godina svirati.

Mnogi stari fanovi su ih se odrekli nakon što su poslije albuma “Nemesis Divina” promijenili pravac u kojem se kretao njihov bend, no jedno je sigurno; Satyricon je davno izašao iz undergrounda, postao bend koji izdaje za ozbiljan label i poznatiji je danas u metal krugovima nego ikad, a i šire. Pa kako onda to zvuči kada snimite black metal album za jedan ozbiljan label?

Prvo što bi slušatelj mogao primjetiti kada posluša ovaj album jest da je on stilski nastavnik njihovog albuma “Volcano” iz 2002.godine, no ovaj put pjesme su kompaktnije i sažetije no ikada. Time su se ozbiljno približili onome što se danas zove death’n’roll, pa nam se čini da je retromanija itekako uzela maha na skandinavskoj sceni.

Očito je da su se autori, tražeći iskreniji način stvaranja pjesama, okrenuli ne samo rock’n’rollu, već i starom punku. Metal je postao itekako dobar izvor zarade, a black metal manje-više sastavni dio metala, pa samim time je postao oprečan sam sebi. Black metal je zamišljen kao anti-glazba, simfonija unutar kakofonije, pa su se autori, nezadovoljni time što je taj žanr postao,vratili na punk kao ultimativnu anitglazbenu kategoriju. I to se osjeti ne samo kod Satyricona, već i kod dosta drugih bendova.

Što se samog albuma tiče, mastermind koji stoji iza svega – Satyr Wongraven, izmislio je par sličnih, donekle zanimljivih riffova koje je poljepio jedan na drugi prilično uredno, a bubnjar Frost odradio je svoje bubnjarske dionice kirurški precizno i odmjereno. I tih par riffova doista predstavlja samu srž cijelog albuma, dok je njihova mračna atomsfera po kojoj su toliko poznati skoro pa iščezla. Točnije, hladnoću je skoro posve požderala digitalna produkcija, pa album, iako zapravo vrlo sumorno djelo, zvuči ponešto sterilno.

Satyricon je pjesmama “The Pentagram Burns” i “The Rite Of Our Cross” odao počast svojim korijenima, ali ovakva retrogradnost u njihovoj glazbi zvuči pomalo smiješno jer su se oni “Rebel Extravaganzom” i “Volcanom” toliko odmakli od svoje osnovne ideje, da bi se slobodno moglo reći da su s ovime ‘sjeli s konja na magarca’.

Puno bolje zvuči pjesma “K.I.N.G.“, za koju su čak snimili i solidan video. Mid-tempo bubnjeva i catchy glavna riff tema imaju potencijala da itekako postanu hit, i to čak u okvirima kakvog alter rocka. Posebno bih još izdvojila pjesme “Now, Diabolical“, koja je ponešto melodičnija i “A New Enemy” koja ima i neke ambientalne elemente.

Album završava pjesmom “To The Mountains”, koja bi se mogla okarakterizirati kao epičnija i bliža Satyriconovom prijašenjem stilu, i uistinu je uz “K.I.N.G.” vrijedna pozornosti.

Kada se sve stavi na hrpu, ovaj album je dovoljno zanimljiv da vas zabavi neko vrijeme, ali nakon dužega slušanja početni entuzijazam brzo splasne. Satyricon je udario u zlatnu žilu s “Vulcanom” i nije bio spreman eksperimentirati. Stoga ovome albumu fali odvažnosti koja je u black metalu bila jedan od ključnih faktora. Što je glavni uzrok toga? Cinizam? Lijenost? Izaberite sami.

Satyr i Frost su metal mega-zvijezde koje su u stanju svakim albumom si priskrbiti to da se o njima priča; bilo negativno, bilo pozitivno – ali se priča. A to je, čini se, itekako dovoljno.