Pompoznost u prvom planu

Janelle Monae mlada je glamurozna dama koja voli nositi frizuru kokoticu i čijim venama teku rhythm and blues te soul, a ne krv i, sudeći po albumu “The Electric Lady” ne oskudijeva ambicijama.

Jednosatnoj zbirci pjesama i govornih pasaža dala je futuristički koncept, no ispod pretjeranog i nepotrebnog konceptualiziranja kriju se krasne pjesme, zanatski dovedene do savršenstva i isto tako dobro otpjevane. Ne izmišljajući toplu vodu, Monae je uzela ono najbolje iz zlatnih godina soula i funka te to prevela u kontekst moderne pop-muzike. Uostalom, već na početku albuma joj gostuje Prince u uspjelom pastišu “Givin Em What They Love”.Talentiranoj pjevačici i autorici su na ovom albumu ruku dali teškaši kao što su Big Boi i Sean Combs što je rezultiralo time da su se gotovo svi uključeni u ovaj projekt razmahali svojim krilima – nitko se ne libi dodati kakav štrajh syntha ili pak kakve lude gitare. U pjesmama se Monae predstavlja kao sofisticirana, ali goropadna neurotična gradska mačka koja svojim izričajem i pjevanjem čini što god zaželi: čas pjeva velike baladne refrene (“PrimeTime”), čas se ludo zabavlja na plesnom podiju (“Dance Apocalyptic”, “Ghetto Woman”), malo je u hip-hopu, malo u elektronici, malo u klasičnom funku…I sve to u 64 minute, koje su nepotrebno nategnute raznim govorno instrumentalnim interludijima. Album se sastoji od četvrte i pete suite, odnosno, dio je veće cjeline koja uključuje njen debi iz 2007. “Metropolis” (prva suita), te drugi album “ArchAndroid” iz 2010. (druga i treća suita), te će se vjerojatno nastaviti i na idućem projektu (predviđeno je 7 suita). Megalomaniju na stranu, “The Electric Lady” donosi uhu ugodne pjesme, potencijalne hitove, zvjezdane goste od kojih svako nađe svoju nišu, dobar zvuk i ritmove.

“The Electric Lady” zvuči onako kako bi trebao zvučati novi album Lady GaGe, samo da ga je Janelle napravila s nadahnućem, pravim suradnicima i pravim gostima, a i drugim divama američke pop-soul scene je dala težak izazov da je nadmaše.